Dok prosječna penzija u Hrvatskoj iznosi tek oko 750 eura, cijene u pojedinim privatnim domovima za starije i nemoćne dosežu astronomskih 4.000 eura mjesečno. Istovremeno, na smještaj u javnim i županijskim domovima čeka se godinama – u pojedinim gradovima i čitavu deceniju.
U Hrvatskoj, gdje je gotovo svaki četvrti stanovnik stariji od 65 godina, pitanje smještaja u domovima za starije i nemoćne postalo je jedna od najtežih socijalnih i ekonomskih tema. Podaci sa terena i analize stanja u socijalnoj zaštiti ukazuju na sve dublji jaz između realnih potreba stanovništva i iznosa koji penzioneri u Hrvatskoj sebi mogu priuštiti.
Privatni domovi: Od 1.820 do čak 4.000 eura
Cijene u privatnom sektoru smještaja za starije i nemoćne u stalnom su porastu. U zavisnosti od nivoa njege, zdravstvenog stanja korisnika (bilo da je riječ o pokretnim licima ili nepokretnim pacijentima u stacionaru) i opremljenosti samog objekta, raspon cijena u privatnim institucijama postao je nedostižan za najveći dio hrvatskih penzionera.
Prema najnovijim podacima i terenskim izvještajima Hrvatske radiotelevizije (HRT), cijene u privatnim domovima kreću se od minimalnih 1.820 eura pa sve do blizu 4.000 eura mjesečno. Kada se uzme u obzir da prosječna hrvatska penzija iznosi oko 750 eura, jasno je da najveći broj penzionera bez finansijske pomoći djece ili prodaje sopstvenih nekretnina ne može pokriti ni osnovne troškove privatnog smještaja.
Čak i u jeftinijim privatnim ustanovama na periferiji ili u manjim sredinama, gdje se cijene kreću između 1.000 i 1.500 eura, penzionerska primanja nisu dovoljna.
Na državne domove čeka se i do 10 godina
Alternativa privatnim domovima su javni, odnosno županijski domovi za starije i nemoćne. Iako su cijene u njima značajno pristupačnije i u prosjeku iznose od 500 do 900 eura mjesečno (zavisno od županije i kategorije sobe), doći do slobodnog kreveta u državnom sistemu za mnoge je nemoguća misija.
Liste čekanja u velikim gradskim centrima kao što su Zagreb, Split, Rijeka ili Zadar dugačke su godinama. Prema zvaničnim podacima socijalnih službi i izvještajima s terena, na smještaj u pojedinim državnim domovima čeka se od sedam pa sve do deset godina.
Zbog toga su mnoge porodice primorane da podnose zahtjeve za prijem čim njihovi članovi napune 65 godina, iako u tom trenutku još uvijek nemaju potrebu za institucionalnom njegom, kako bi uopšte došli na red kada im pomoć zaista bude neophodna.
Poskupljenja potresla i županijske ustanove
Dodatni pritisak na budžet građana izazvala su i poskupljenja u domovima čiji su osnivači županije. Tokom protekle dvije godine, brojne županije bile su primorane da podignu cijene smještaja u svojim ustanovama za 20 do 50 odsto. Razloge za to uprave domova pronalaze u drastičnom rastu troškova energije, hrane i radne snage, kao i u opštim inflatornim pritiscima.
I pored tih poskupljenja, subvencionisane cijene u javnim domovima i dalje predstavljaju jedinu održivu opciju za većinu građana, što stvara enormne pritiske i višemjesečne liste čekanja čak i za slučajeve kojima je hitno potrebna cjelodnevna njega.
Sve više privatnih kapaciteta za strance a javni stagniraju
Stručnjaci i udruženja penzionera upozoravaju da Hrvatska ulazi u ozbiljnu demografsku i socijalnu krizu. S jedne strane, kapaciteti u javnim domovima se decenijama nisu značajno proširivali, dok s druge strane privatni investitori sve više grade luksuzne objekte usmjerene ka imućnijim klijentima i inostranim penzionerima.
Ukoliko država ne preduzme konkretne korake ka izgradnji novih kapaciteta javnog smještaja i jačanju vaninstitucionalnih oblika pomoći – poput servisa za njegu u kući i dnevnih boravaka za starije – jaz između skupog privatnog i nedostupnog državnog smještaja postaće nepremostiv za većinu građana Hrvatske.
