Dok divlje svinje i jeleni uništavaju poljoprivredne usjeve širom Hrvatske, ratari i voćari upozoravaju da su važeći zakonski propisi i praksa skrojeni po mjeri lovačkih udruženja. Zbog komplikovanih procedura, administrativnih prepreka i nametanja nemoguće uslova zaštite, poljoprivrednici sami snose ogromne finansijske terete, dok divljač ostaje nezaštićeni uzrok njihove propasti.
Problem šteta koje divljač pravi na poljoprivrednim površinama u Hrvatskoj prerastao je iz lokalnog komunalnog pitanja u ozbiljnu krizu domaće agrarne proizvodnje. Poljoprivrednici iz Slavonije, Baranje, ali i priobalnog pojasa, sve glasnije protestuju tvrdnjama da su interesi lovačkih društava i lovozakupaca stavljeni ispred osnovnog ljudskog i ekonomskog prava na zaštitu privatne imovine.
Hrvatska poljoprivredna komora (HPK) i brojna udruženja ratara ističu da poljoprivrednici ulažu ogromna sredstva, rad i trud, da bi za samo jednu noć ostali bez cjelokupnog roda, dok su mehanizmi naplate štete postavljeni tako da praktično štite lovce.
Dokazivanje krivice umjesto odštete
Jedna od najvećih zamjerki poljoprivrednih proizvođača odnosi se na Zakon o lovstvu i prateće pravilnike koji, prema njihovim riječima, teret dokazivanja i primarne zaštite prebacuju na samog ratara. Da bi oštećeni poljoprivrednik uopšte imao pravo na naknadu, od njega se traži da dokaže da je preduzeo sve mjere zaštite — poput postavljanja električnih čobana, strašila ili ograda.
„Ovdje nije riječ o bilo kakvom sukobu sa lovcima kao pojedincima, nego o sistemskom problemu odgovornosti za štetu i zaštiti privatne imovine. Neprihvatljivo je da poljoprivrednik koji zasije desetine hektara mora dokazivati da je uradio sve da zaštiti usjev, dok lovoovlaštenici i lovačka udruženja izbjegavaju odgovornost. Divljač nam uništi ljetinu, a sistem nas tretira kao da smo sami krivi što nam je njiva na putu divljim svinjama”, upozoravaju predstavnici oštećenih ratara.
S druge strane, lovačka udruženja se često pozivaju na visoke troškove zakupa lovišta, osiguranja i ograničene odstrelne kvote, tvrdeći da bi ih masovne isplate odšteta dovela do bankrota. Međutim, poljoprivrednici odgovaraju da je lovstvo u Hrvatskoj postalo povlašćena grana, dok je poljoprivredna proizvodnja stavljena u drugi plan.
Kukuruz i pšenica na udaru, osiguravajuće kuće odustaju
Dodatni problem predstavlja i sve teža saradnja sa osiguravajućim kućama. Zbog učestalosti šteta i ogromnih iznosa, pojedine osiguravajuće kuće u Hrvatskoj odbijaju osiguravati usjeve od šteta koje uzrokuje divljač ili postavljaju visoke premije i ugovorne klauzule koje poljoprivrednicima padaju kao neizdrživ namet.
Iz Hrvatske poljoprivredne komore podsjećaju da poljoprivrednici ne mogu i ne smiju sami snositi rizik šteta koje uzrokuje divljač.
„Ulažemo novac, sijemo i mjesecima brinemo o proizvodnji, a onda uoči žetve ostane pustoš. Ako država ne izmijeni Zakon o lovstvu i ne stavi zaštitu domaće hrane na prvo mjesto, mnogi mali i srednji proizvođači biće prinuđeni da u potpunosti odustanu od obrade zemljišta u blizini šumskih pojasa”, navode iz HPK-a.
Ključni zahtjevi ratara za hitne izmjene Zakona o lovstvu
Poljoprivredni sektor zahtijeva da se hitno redefiniše pojam odgovornosti za štetu i da se pojednostavi sam postupak procjene. Ratari traže uvođenje automatske odgovornosti lovozakupaca, čime bi za nastalu štetu na usjevima primarno odgovaralo lovačko društvo koje gazduje tim područjem. Takođe, insistira se na hitnom povećanju odstrelnih kvota radi smanjenja populacije divljih svinja i jelenske divljači koja je prešla biološki minimum i kapacitete lovišta. Posljednji, ali ne i manje važan zahtjev, jeste obezbjeđivanje pravednije procjene na terenu, pri čemu procjenu više ne bi vršile pristrasne komisije, već nezavisni poljoprivredni vještaci.
Dok se čeka reakcija nadležnog Ministarstva poljoprivrede, poljoprivrednici poručuju da je krajnje vrijeme da se raščisti dilema — da li je cilj Hrvatske očuvanje sopstvene proizvodnje hrane ili jačanje lovačkog lobija.
