Budući magistar na Fakultetu političkih nauka, poznato tv lice Ivona Đukić za Region press govori o profesionalnim izazovima i radu sa djecom pred kamerama.
„Emisija „Naša sunca“ na Adria TV njen je autorski pečat, a djeca sa kojima radi upravo su njena sunca. Put TV lica Ivone Đukić, sagovornice portala Regionpress, od televizijskih ekrana i vremenske prognoze, preko autorske dječje emisije i sportskih događaja, do oslikavanja prostora i rada sa najmlađima, obilježen je različitim interesovanjima, kreativnošću i stalnom željom za učenjem i novim izazovima.
Prepoznatljiva je po osmijehu, pozitivnoj energiji i prirodnosti pred kamerama. Profesionalni put gradi na iskrenosti, radu i uvjerenju da ono što radimo treba da ima smisla.
Posebno mjesto u njenom radu zauzima autorska dječja emisija, kroz koju, kako kaže, želi da djeci približi znanje na drugačiji način – kroz igru, maštu, emociju i spontanost. Rad sa najmlađima, ali i iskustvo u sportu i medijima, donijeli su joj brojne lekcije o ljudima, upornosti i tome koliko je važno ostati svoj.
I dok profesionalno istražuje različite oblasti, naša sagovornica nastavlja da ulaže i u svoje obrazovanje. U septembru će magistrirati na Fakultetu političkih nauka, čime će zaokružiti još jedan važan segment svog dosadašnjeg puta. Spoj obrazovanja, medijskog iskustva, kreativnosti i rada sa djecom pokazuje da za nju ne postoji samo jedan pravac – već stalna potreba da uči, stvara i pomjera sopstvene granice.
U razgovoru za naš portal govori o tome kako je televizija mijenjala njen odnos prema kameri, šta je djeca svakodnevno uče, odakle ljubav prema crtanju, koliko joj sport znači, ali i o vrijednostima koje je ponijela iz Berana, podršci porodice i planovima za budućnost.
Osmijeh i pozitivna energija postali su Vaš svojevrsni zaštitni znak. Da li ste oduvijek bili takvi ili ste vremenom naučili da i u teškim trenucima pronađete razlog za osmijeh?
– Osmijeh mi dolazi prirodno a ono što želim je da iza njega ljudi vide poruku da ne moramo imati savršen život da bismo imali lijepu energiju. Osmijeh je samo moj mali izbor, ali dovoljno velik da može nekome uljepšati cijeli dan. Naravno da imam teške dane, kao i svi. Ali s obzirom da život ne možemo uvijek birati, možemo makar način na koji ćemo kroz njega prolaziti. Tako da ne bih rekla da sam naučila da se smijem u teškim trenucima, već da sam naučila koliko je važno da, bez obzira na sve, ne izgubimo sebe.
Danas imate autorsku dječju emisiju. Koliko je izazovno osmisliti sadržaj koji će istovremeno biti zanimljiv djeci, edukativan i dovoljno autentičan da nosi lični pečat?
– Djeca su iskrena publika – ako im nešto nije zanimljivo, to se ne može sakriti i zato konstantno moram prevazilaziti sebe. Zato mi je važno da sadržaj ne bude samo edukativan, već da u njemu ima igre, emocije, mašte i mnogo spontanosti. Pa dok spremam sadržaj za emisiju uvijek se pitam šta bih voljela da jedno dijete zapamti nakon što ugasi televizor…Ne želim da samo nauči neku novu informaciju, već da poželi da postavi pitanje, da istražuje, da bude radoznalo, dobro prema drugima i da vjeruje u sebe. Mislim da je to najljepši način učenja – kada dijete ni ne osjeti da uči, već ima osjećaj da se igra i zabavlja. A moj lični pečat je upravo ta prirodnost. Djeca najbolje prepoznaju iskrenost i upravo zato vjerujem da sa njima treba razgovarati otvoreno, jednostavno i sa puno ljubavi.
„Od djece učim da ne komplikujem život“.
Rad sa djecom traži posebnu energiju i strpljenje. Šta Vas djeca nauče o životu, a da toga možda nijeste ni svjesni dok traje snimanje?
– Djeca me, prije svega, uče da ne komplikujem život. Odrasli pretjerano analiziraju, planiraju i razmišljaju o tome šta će biti sjutra, da potpuno zaborave da budu prisutni u trenutku. Dok djeca nemaju taj problem – ona se raduju onome što se dešava sada, smiju se bez zadrške, pitaju ono što ih zaista zanima i ne plaše se da budu ono što jesu. I ono što posebno volim jeste što me razgovor sa njima uvijek vrati na ono najiskrenije u meni. Pred njima nema potrebe da budeš „savršena verzija sebe“. Dovoljno je da budeš stvarna. A mislim da nam svima to, s vremena na vrijeme, treba.
„Prostor u kojem živimo mnogo utiče na to kako se osjećamo“.
Bavite se i oslikavanjem prostora — od dječjih igrališta do izloga lokala. Odakle ljubav prema crtanju i kreativnom radu i koliko je važno da ono što radite ostavi trag i na prostoru oko Vas?
– Ljubav prema crtanju je nešto što nosim od djetinjstva i mislim da nikada nisam ni prestala da posmatram svijet kroz boje. Za mene često kažu da posmatram svijet kroz ružičaste naočare, ali ja to tako volim. Posebno me raduje kada radim dječja igrališta i parkove, jer tada zapravo ne oslikavam samo zidove i betonske površine već stvaram mali svijet u kojem djeca mogu da maštaju. Poseban je osjećaj kada nešto što je prije mene bilo samo prazan zid, poslije mene postane mjesto koje ima dušu. A vjerujem da prostor u kojem živimo mnogo utiče na to kako se osjećamo.
„Kroz različite tv formate upoznala sam sebe“
Vodili ste vremensku prognozu na televiziji, što je potpuno drugačiji televizijski format. Kako ste se osjećali pred kamerom tada, a kako danas kada stanete iza svoje autorske emisije?
– Vremenska prognoza me naučila kako da budem profesionalna pred kamerom, a autorska emisija me uči kako da budem svoja. I mislim da je to jedna od najljepših stvari koje mi je televizija donijela – da sam kroz različite formate zapravo upoznavala sebe.Ranije sam mnogo više razmišljala o tome kako izgledam, kako govorim i da li ću nešto pogriješiti. Danas na kameru gledam potpuno drugačije, jer ne izlazim sa željom da ostavim utisak, već sa željom da ostavim nešto vrijedno. A to je, po meni, najveća razlika između toga da samo budeš ispred kamere i da zaista imaš šta da kažeš.
„Sport je dio mene“
Angažovani ste i kao promoterka sportskih događaja. Šta Vas privlači sportu i atmosferi velikih sportskih manifestacija — takmičenje, energija publike ili mogućnost da budete dio nečega što okuplja ljude?
– Sport je dio mene mnogo duže nego što sam na televiziji ili u svijetu medija. Bavila sam se atletikom, modernim plesom i folklorom i upravo zbog toga znam da iza svakog rezultata stoje sati treninga, odricanja, discipline, umora, ali i ogromne ljubavi. I kada jednom osjetiš tu energiju iznutra, teško je da ostaneš ravnodušan prema njoj. Zato danas sa posebnom emocijom doživljavam velike sportske događaje. Volim tu neizvjesnost, adrenalin, navijanje, trenutak kada cijela dvorana ili stadion diše kao jedno. U tim trenucima svi imaju isti cilj, istu emociju i zajedno proživljavaju svaki poen, gol ili pobjedu. A najveća ljepota sporta je z tome što nas uči da se pobjeda ne mjeri samo rezultatom. Nekada je najveća pobjeda to što nijesi odustao, što si dao sve od sebe i što si imao hrabrosti da izađeš na teren. Ako mogu da budem dio atmosfere koja će nekoga da pokrene, onda mi je posebno zadovoljstvo.
Postoji li neka djevojčica ili dječak koji je kroz emisiju rekao nešto što Vas je posebno dirnulo i zbog čega ste shvatili koliko ono što radite zapravo može mnogo da znači drugima?
– Svako dijete mi je jednako dragocjeno. Bilo je djece sa veoma teškim životnim pričama – djece koja su prošla kroz gubitke, koja su se suočavala sa zdravstvenim i drugim izazovima, djece iz različitih sredina i okolnosti. Ali ono što mi je bilo važno jeste da ništa od toga ne bude ono što će ih definisati pred kamerama. Željela sam da ih gledaoci upoznaju onakvima kakvi zaista jesu.Da mogu da sjednu ispred kamere kao ravnopravni učesnici, da ih neko sasluša, da pokažu šta znaju i ko su, a da njihove životne okolnosti ne budu prepreka tome. I mislim da je to možda i najveća vrijednost koju jedna dječija emisija može da pruži – da nekome otvori vrata kroz koja možda ranije nije imao priliku da prođe. I voljela bih da svako dijete koje sjedne preko puta mene zna da kod mene ima jednaku šansu. Ne želim da ga definiše ono što mu se dogodilo, već ono što tek može da postane. Ako sam mu dala prostor da pokaže upravo to – onda znam da moj posao ima pravi smisao.
Od vremenske prognoze do autorske dječje emisije — prilično zanimljiv televizijski put. Jeste li nekada pomislili: „Dobro, šta je sljedeće?“
– Iskreno, kod mene se nikada ne zna šta je sljedeće, jer me upravo najviše raduje to što volim da istražujem različite stvari. Oduvijek sam bila radoznala i privlačilo me mnogo toga, pa ne volim da unaprijed zatvaram vrata nekim novim izazovima. Kada je televizija u pitanju, trenutno se najviše pronalazim u radu sa djecom i u sportu. Tu osjećam posebnu energiju i neku vrstu prirodnosti – volim tu spontanost, emociju, dinamiku i činjenicu da nijedan dan nije isti. Najvažnije mi je da ono što radim ima smisla, da uživam u tome i da ostanem svoja – a gdje će me to odvesti i ja jedva čekam da vidim.
Teško je osvojiti pažnju djece, pred njima ne možete glumiti „energiju“
Emisija je namijenjena najmlađima. Da li je teže osvojiti pažnju djeteta nego pažnju odraslog gledaoca? I ko je zapravo zahtjevnija publika?
– Definitivno djeca! Kod njih nema pretvaranja ni lažnog aplauza. I pred njima ne možete „glumiti“ energiju. Morate je zaista imati, biti spontani i potpuno prisutni. A kada vidite da se dijete smije, uključuje u razgovor i sa nestrpljenjem čeka šta slijedi, znate da ste uspjeli. Zato bih rekla da su djeca zahtjevnija publika, ali i najzahvalnija. Kada osvojite njihovo povjerenje i pažnju, znate da ste osvojili nešto stvarno.
Djeca vrlo brzo prepoznaju kada je neko iskren. Šta mislite, zbog čega su Vas tako lako prihvatili?
– Mislim da zato što pred njima ne pokušavam da budem neko drugi. Sa djecom sam potpuno prirodna i ne razmišljam previše o tome kako treba da se ponašam, jednostavno razgovaram sa njima kao sa malim ljudima koji imaju svoj stav, mišljenje i karakter. Volim da ih saslušam, da se nasmijem sa njima, da prihvatim njihovu spontanost i da im dam prostor da budu ono što jesu. Nikada ne želim da osjete da moraju nešto da kažu ili urade samo zato što je to „za televiziju“. Možda je upravo u tome tajna, jer djeca osjete kada ih zaista slušaš, a ne samo čekaš svoj red da govoriš.
„Iz Berana nosim ono što se ne uči ni u jednoj školi“
Da li postoji neka osobina ili životna lekcija koju ste ponijeli iz Berana, a koja je pomogla da se snađete u Podgorici i u svijetu medija?
– Mislim da iz Berana nosim ono što se ne uči ni u jednoj školi – osjećaj za ljude, jednostavnost i poštovanje prema onome što čovjek jeste, a ne onome što ima. Odrastanje u manjoj sredini nauči te da cijeniš komšiju, prijatelja, porodicu i riječ koju daš. To su neke vrijednosti koje možda zvuče jednostavno, ali ih danas smatram svojim najvećim bogatstvom. Iz Berana sam ponijela i tu neku posebnu crnogorsku neposrednost – da se čovjeku javiš, da ga pitaš kako je, da ne prođeš pored nekoga kao da ga ne vidiš. Ponijela sam i ljubav prema tradiciji, porodici i domu, ali i onu poznatu upornost ljudi sa sjevera – da se radi, da se ne odustaje i da se uvijek ide naprijed, bez obzira na okolnosti. A to je ono što ti otvara vrata gdje god da si, u Podgorici ili u svijetu medija.12. Ako bi tvoj dosadašnji život i karijeru trebalo opisati jednom slikom koju bi sama oslikala — šta bi bilo na tom crtežu? – Možda ljudi nikada neće vidjeti cijelu sliku koju nosimo u sebi. I ne mislim da sve svoje borbe koje vodimo moramo pokazati svijetu. Važnije mi je šta, uprkos svim borbama, odlučimo da damo drugima. A ja bih uvijek birala da to budu osmijeh i boje. Tako da bih sigurno izabrala veliko platno i na njoj bi bilo mnogo nasmijanih ljudi da dok je posmatramo mozemo i da je čujemo.
„Porodica je moj oslonac“
Kolik je podrska porodice znacajna?
– Podrška porodice mi je bila i ostala jedan od najvažnijih oslonaca. Jer je porodica ta koja me je naučila da uspjeh nije samo ono što postigneš, već i kakav čovjek ostaneš dok do toga dolaziš. Oni su tu da se raduju mojim pobjedama, ali i da me podsjete da jedan loš dan, neuspjeh ili pogrešan korak ne određuju moju vrijednost. I ja sam im na tome neizmjerno zahvalna i trudim se da budu ponosni na mene i da opravdam povjerenje.
