Aleksandrina Rašović osvojila je publiku violinom, nikada nije zažalila što je došla u Crnu Goru gdje je pronašla ljubav i mir.
Od 2013. godine u Crnoj Gori živi profesorica violine koja je u našu zemlju stigla iz Ufe, jednog od najvećih gradova Rusije. Aleksandrina Rašović ovdje je pronašla ljubav, zasnovala porodicu i izgradila uspješnu karijeru kao muzičarka koja svojim nastupima uljepšava brojna vjenčanja i svečanosti. U razgovoru za regionpress.me govori o životu u Crnoj Gori, razlikama između ruskog i crnogorskog obrazovanja, podršci porodice, ali i zanimljivim anegdotama sa nastupa.
Iz velike ruske metropole u mirniji život u Crnoj Gori
Kao neko ko je došao iz velike države kakva je Rusija, kako ste se adaptirali na Crnu Goru koja je teritorijalno mnogo manja država?
Mislim da mi je upravo to što je Crna Gora mala zemlja pomoglo da se mnogo brže adaptiram. Došla sam iz Ufe, jednog od najvećih gradova u Rusiji, gdje sam samo na put od kuće do posla, zatim do drugog posla i nazad kući svakodnevno trošila četiri do pet sati. To je bilo veoma iscrpljujuće.
Ovdje na put provedem svega četrdesetak minuta dnevno i to je potpuno promijenilo kvalitet mog života. Sada imam više vremena za porodicu, odmor i sebe. Uz to, ljudi su ovdje veoma otvoreni i prijatni. Upravo je taj mirniji način života učinio da mi prilagođavanje bude mnogo lakše.
Promjena koja je donijela novi početak
Šta vas je motivisalo da dođete u Crnu Goru?
Ne bih rekla da je to bila motivacija, već velika želja da promijenim svoj život. Profesionalni klasični muzičari, posebno oni koji rade u orkestrima, znaju koliko je ovaj posao zahtjevan – beskrajne probe, koncerti, usavršavanja i često dodatni angažmani.
Ženi je posebno teško da takav tempo uskladi sa porodičnim životom. U jednom trenutku shvatila sam da sam ostvarila svoje profesionalne ambicije i odlučila da iz korijena promijenim život – promijenila sam zemlju, klimu i način rada. Život brzo prolazi i ponekad je potrebno skupiti hrabrost za novi početak. Zbog te odluke nijednog trenutka nisam zažalila.
Ovdje ste zasnovali porodicu i postali crnogorska snaha. Šta vas je, osim ljubavi, zadržalo u Crnoj Gori?
Naravno, prije svega ljubav i porodica. Ali vremenom sam shvatila da upravo ovdje mogu pronaći balans koji mi je veoma važan. Ne moram da biram između porodice i posla koji volim.
Po prirodi sam introvert i odgovara mi mirniji ritam života u manjem gradu. Ovdje se osjećam spokojno, mogu da radim ono što volim, da provodim vrijeme sa porodicom i da zaista uživam u životu.
Porodica kao najveća podrška
Koliko je značajna podrška supruga za vaš posao?
Njegova podrška mi znači mnogo. On možda bolje od bilo koga razumije koliko vremena, truda i energije zahtijeva moj posao da bi sve bilo na najvišem nivou.
Zna da posao muzičara nije zabava, već ozbiljna profesija koja zahtijeva stalnu pripremu i usavršavanje. Uvijek je uz mene kada treba prenijeti opremu, ostati sa našim sinom dok vježbam ili nastupam. Nikada mi nije rekao da ostavim violinu i odem da kuvam ručak. Naprotiv, uvijek me podržava i vjeruje u ono što radim.
Zašto je rusko muzičko obrazovanje toliko zahtjevno
Ruske škole su poznate po zahtjevnom obrazovanju. Po čemu se školovanje muzičara razlikuje od onog u Crnoj Gori?
Profesionalno muzičko obrazovanje u Rusiji traje oko 16 godina. Nakon sedam godina muzičke škole slijede četiri godine muzičkog koledža, a zatim pet godina fakulteta. Koliko znam, i u Crnoj Gori taj put traje približno isto.
Međutim, najveća razlika je u pristupu, posebno kada su djeca u pitanju. U Rusiji djeca počinju da uče violinu već sa šest godina, a individualni časovi traju 45 minuta ili duže. Saradnja nastavnika i roditelja je ključna. Nastavnik prati rad u školi, dok roditelji svakodnevno rade sa djecom kod kuće. Bez toga je gotovo nemoguće postići ozbiljne rezultate.
Sjećam se svog profesora koji me je uvijek prvo pitao da li sam vježbala. Ako bi shvatio da nisam, jednostavno me ne bi pustio na čas. Pomalo smo ga se plašili, ali smo ga istovremeno veoma poštovali.
Pored instrumenta, djeca uče solfeđo, teoriju i istoriju muzike, klavir kao drugi instrument i sviraju u orkestru. To je praktično još jedna škola sa ozbiljnim obavezama.
Naelektrisano vjenčanje koje neće zaboraviti
Da li ste nekada doživjeli neku neprijatnu situaciju tokom nastupa?
Jednom sam doživjela zaista neobičnu i pomalo zastrašujuću situaciju. Svirala sam na ceremoniji vjenčanja na livadi kod tvrđave Goražda, sa pogledom na Tivatski zaliv.
Nebo je bilo potpuno prekriveno oblacima, nije bilo ni kiše ni vjetra, ali su munje sijevale veoma blizu. Tokom nastupa imala sam osjećaj da mi iza leđa nešto pucketa, a kosa mi se doslovno podizala kao da je naelektrisana. Bilo je zaista jezivo, ali sam nastavila da sviram.
Poslije ceremonije organizatorka, matičarka i gosti priznali su da su svi osjećali koliko je atmosfera bila napeta. Moglo bi se reći da je tog dana cijela ceremonija bila naelektrisana – u svakom smislu te riječi.
Odsvirala čitav nastup – bosa
Možete li podijeliti neku zanimljivu anegdotu sa nastupa?
Jedna od najzanimljivijih dogodila se na vjenčanju u Boki Kotorskoj. Ceremonija je održana na drvenom pristanu i često sam primjećivala kako damama štikle upadaju između dasaka. Uvijek bih pomislila: „Dobro je da se to nije dogodilo meni.“
Naravno, jednog dana dogodilo se upravo to. Tokom koktel-prijema štikla mi je ostala zaglavljena u podu, a do kraja nastupa ostalo je još četrdesetak minuta.
Jednostavno sam ostavila cipelu u podu, napravila korak naprijed, izula i drugu cipelu i cijeli nastup odsvirala bosa. Srećom, nosila sam dugu haljinu pa niko ništa nije primijetio. Tek poslije nastupa koordinatorka i ja smo zajedno izvukle cipelu iz poda.
Sport djecu uči disciplini i odgovornosti
Vaša kćerka Alisa uspješna je mlada plivačica. Koliko je sport važan za razvoj djece?
Kada je Alisa imala osam godina, istovremeno je pohađala muzičku školu, trenirala balet i plivanje. U jednom trenutku bilo je jasno da neće moći sve da postigne i morala je da izabere. Izabrala je plivanje i nije pogriješila.
Vidim koliko uživa u tome, koliko napreduje i koliko kroz sport uči da prevazilazi sebe. Kao majka tinejdžerke uvjerena sam da profesionalni sport ne razvija samo fizičku spremnost, već i disciplinu, odgovornost i snagu karaktera.
Jednako je važno i to što djeca koja su ozbiljno posvećena sportu imaju manje vremena za besciljno provođenje vremena i loše uticaje. Uče da postavljaju ciljeve, rade za rezultat i cijene svoje vrijeme. Smatram da su to neke od najvrijednijih životnih lekcija koje sport može da pruži mladom čovjeku.
