Doktor Rabrenović za Regionpress govori o složenoj ulozi hormona, savremenom pristupu gojaznosti, promjenama kroz koje žena prolazi u menopauzi, hormonskoj terapiji, insulinskoj rezistenciji, suplementima, ali i opasnostima samodijagnostike.
Specijalista interne medicine i endokrinolog dr Slaviša Rabrenović za Regionpress govori o hormonima, metabolizmu, menopauzi, gojaznosti i brojnim zabludama o zdravlju sa kojima se svakodnevno susrećemo.
Hormoni su posljednjih godina postali tema o kojoj se mnogo govori – od društvenih mreža i savjeta o „hormonskom balansu“, preko insulinske rezistencije i gojaznosti, do menopauze i hormonske terapije. Gotovo svaki simptom, od umora i nesanice do promjena raspoloženja i viška kilograma, često se pripisuje upravo hormonima. Međutim, koliko u tim tvrdnjama ima medicine, a koliko mitova? Dr Rabrenović govori o složenoj ulozi hormona, savremenom pristupu gojaznosti, promjenama kroz koje žena prolazi u menopauzi, hormonskoj terapiji, insulinskoj rezistenciji, suplementima, ali i opasnostima samodijagnostike.
„Endokrinologija je u velikoj mjeri medicina prevencije“
Šta Vas je opredijelilo upravo za endokrinologiju i šta Vas je u toj oblasti medicine najviše privuklo?
-Za endokrinologiju me prije svega privukla njena kompleksnost. To je oblast medicine u kojoj naizgled mali poremećaj jednog hormona može pokrenuti čitav niz promjena u organizmu. Istovremeno, endokrinologija zahtijeva da ljekar ne posmatra samo jedan organ ili jedan laboratorijski nalaz, već čovjeka kao cjelinu.
Posebno mi je bilo interesantno to što endokrinologija spaja fiziologiju, internu medicinu i dugoročno praćenje pacijenta. Kod mnogih endokrinoloških bolesti ne liječimo samo laboratorijski rezultat – pokušavamo razumjeti zašto je do poremećaja došlo i kako da promijenimo tok bolesti i spriječimo njene komplikacije.
Vremenom me sve više privlačila upravo ta mogućnost da kroz znanje i dobru kliničku procjenu prepoznamo problem često mnogo prije nego što bolest napravi ozbiljne posljedice. To je, po mom mišljenju, jedna od najvećih vrijednosti endokrinologije – ona nije samo medicina liječenja, već u velikoj mjeri i medicina prevencije.
I danas mi je najzanimljiviji upravo taj „detektivski“ dio posla: povezati simptome, klinički pregled, hormone, metabolizam i druge nalaze u jednu smislenu cjelinu. Kada se sve te stvari konačno povežu, dobijete odgovor koji nijedan pojedinačni nalaz sam za sebe ne može dati.
Hormoni nisu odgovor na svaki zdravstveni problem
Koliko hormoni zapravo određuju naš svakodnevni život?
-Hormoni mnogo više određuju naš svakodnevni život nego što smo toga svjesni. Oni su svojevrsni „glasnici“ organizma – povezuju mozak, štitnu žlijezdu, nadbubrežne žlijezde, pankreas, polne žlijezde i druge organe i usklađuju njihove funkcije.
Utiču na san i budnost, nivo energije, apetit i osjećaj sitosti, metabolizam, raspoloženje, koncentraciju, seksualnu funkciju, pa i na način na koji organizam reaguje na stres. Zato hormonski poremećaj često ne ostaje ograničen na jedan simptom, već se odražava na čitav kvalitet života.
Ali tu postoji jedna važna zamka. Danas se gotovo svaki simptom – umor, nesanica, dobijanje na težini, nervoza ili pad koncentracije – vrlo lako pripiše „hormonima“. To nije uvijek tačno. Isti simptomi mogu biti posljedica brojnih drugih stanja, od načina života i nedostatka sna do anemije, psihičkog opterećenja ili drugih bolesti.
Zato dobar endokrinološki pregled ne počinje pitanjem „koji hormon mi je poremećen?“, već pitanjem: šta se sa ovom osobom zaista dešava? Hormone treba posmatrati u kontekstu simptoma, pregleda i drugih nalaza, a ne izolovano.
Kada su hormoni u ravnoteži, njihov rad uglavnom i ne primjećujemo. Kada ravnoteža bude ozbiljnije narušena, organizam nam to vrlo jasno pokaže. Upravo zato hormoni jesu važni za kvalitet života, ali nisu odgovor na svaki zdravstveni problem.
Gojaznost nije nedostatak volje
Da li je danas prevaziđen stav da je gojaznost prije svega pitanje discipline i karaktera?
-Da, takav pogled je danas definitivno prevaziđen. Gojaznost nije jednostavno pitanje karaktera, discipline ili nedostatka volje. Ishrana i fizička aktivnost jesu važni, ali tjelesna težina je rezultat mnogo složenije interakcije genetike, hormona, metabolizma, centra za apetit u mozgu, sna, stresa, okruženja i životnih navika.
Hormoni u toj priči imaju veoma važnu ulogu. Insulin, leptin, grelin, GLP-1 i brojni drugi hormonski signali učestvuju u regulaciji gladi, sitosti, skladištenja energije i potrošnje kalorija. Mozak neprestano dobija informacije o tome koliko energije imamo i koliko nam je hrane potrebno.
Zato organizam nakon gubitka kilograma često pokušava da vrati izgubljenu težinu – povećava se glad, mijenja se osjećaj sitosti i smanjuje se potrošnja energije. To nije nedostatak karaktera, već dio biološke regulacije.
Međutim, važno je izbjeći i drugu krajnost: nije svaki višak kilograma posljedica „hormonskog poremećaja“. Prave endokrine bolesti mogu doprinijeti gojaznosti, ali su mnogo rjeđe nego što ljudi često misle.
Danas gojaznost posmatramo kao hroničnu, kompleksnu metaboličku bolest, a ne kao moralni neuspjeh. Zato liječenje ne može da se svede na „manje jedi i više se kreći“. Nekome će biti dovoljne promjene životnih navika, dok će drugome biti potrebna farmakoterapija, a kod određenih pacijenata i hirurško liječenje.
Menopauza mijenja „pravila igre“
Zašto se u menopauzi toliko često mijenja tjelesna težina i oblik tijela?
-Perimenopauza i menopauza predstavljaju period u kojem se zaista mijenja hormonsko i metaboličko okruženje žene. Najvažnija promjena je pad funkcije jajnika i nivoa estrogena, ali promjene u tjelesnoj kompoziciji nisu posljedica samo jednog hormona.
Sa smanjenjem estrogena mijenja se način na koji organizam skladišti masno tkivo. Masno tkivo se češće preraspoređuje sa periferije, odnosno bokova i bedara, prema abdominalnom području. Zato žena može primijetiti da joj se tijelo mijenja čak i kada vaga ne pokazuje dramatičan porast tjelesne težine.
Istovremeno, s godinama dolazi do postepenog gubitka mišićne mase, što smanjuje bazalnu potrošnju energije. Ako se tome dodaju manje fizičke aktivnosti, promjene sna, stres i promjene apetita, vrlo lako nastaje pozitivan energetski bilans – čak i bez osjećaja da žena „jede više nego ranije“.
Zato je važno napraviti razliku između povećanja tjelesne mase i promjene tjelesne kompozicije. U menopauzi često nije najveći problem samo broj kilograma, već povećanje visceralnog masnog tkiva i gubitak mišićne mase. To je metabolički mnogo značajnije.
Hormonske promjene, dakle, imaju važnu ulogu, ali menopauza nije jedini krivac. Ona predstavlja period u kojem se mijenja čitav metabolički sistem. Zbog toga pristup treba da bude sveobuhvatan – očuvanje mišićne mase kroz fizičku aktivnost, adekvatan unos proteina, kvalitetan san, kontrola metaboličkih faktora i, kod odgovarajućih žena, razgovor o hormonskoj terapiji kada za nju postoji indikacija.
Drugim riječima, menopauza ne znači da žena „odjednom nema metabolizam“. Ali znači da se pravila igre mijenjaju i da ono što je funkcionisalo u 30. ili 40. godini možda više nije dovoljno u 50. godini.
Menopauza nije samo prestanak menstruacije
Koliko je slika menopauze kao perioda valunga i prestanka menstruacije zapravo nepotpuna?
– Veoma je nepotpuna. Menopauza jeste prirodna faza života žene, ali pad funkcije jajnika i estrogena utiče na mnogo više sistema nego samo na menstrualni ciklus.
Promjene mogu obuhvatiti san, raspoloženje, koncentraciju i pamćenje, seksualnu funkciju, tjelesnu kompoziciju, metabolizam glukoze i lipida, kao i zdravlje kostiju i kardiovaskularni sistem. Neke žene će imati izražene simptome, dok će druge kroz ovaj period proći sa vrlo malo tegoba.
Posebno je važno razumjeti da se promjene ne dešavaju preko noći. Perimenopauza može trajati godinama i upravo tada hormonske oscilacije mogu biti veoma izražene. Žena može imati poremećaj sna, promjene raspoloženja, povećan apetit, promjene tjelesne težine ili osjećaj da „više nije ista“, a da menstruacije još uvijek postoje.
Zato menopauzu ne treba posmatrati samo kao prestanak menstruacije, niti svaku tegobu automatski pripisivati hormonima. Potrebno je sagledati ženu u cjelini – njene simptome, faktore rizika, metabolizam, kosti, kardiovaskularno zdravlje i kvalitet života.
Možda je najvažnije da o menopauzi govorimo kao o novoj fazi ženskog zdravlja, a ne kao o bolesti. Cilj nije „vratiti mladost“, već pomoći ženi da kroz taj period prođe zdravo, informisano i sa što boljim kvalitetom života.
„Menopauza jeste prirodna. Patnja nije obavezna.“
Treba li žena danas da se plaši hormonske terapije?
-Ne mislim da žena danas treba da se plaši hormonske terapije. Ali isto tako ne mislim da svaka žena treba da uzima hormone samo zato što je ušla u menopauzu.
Mislim da smo dugo imali dva pogrešna ekstrema. Jedan je bio da su hormoni gotovo opasni i da ih treba izbjegavati po svaku cijenu. Drugi je da se menopauza može riješiti jednostavnim „vraćanjem hormona“. Istina je, kao i obično u medicini, mnogo složenija.
Kod žene koja ima izražene valunge, noćno znojenje, poremećaj sna ili druge simptome koji ozbiljno narušavaju kvalitet života, hormonska terapija može napraviti ogromnu razliku. Ona ima svoje mjesto i u očuvanju koštanog zdravlja, a kod određenih žena odnos koristi i rizika je vrlo povoljan.
Naravno, hormonska terapija nije za svaku ženu. Godine, vrijeme proteklo od menopauze, postojanje materice, lična i porodična anamneza, rizik od tromboze, kardiovaskularni rizik i druge okolnosti moraju se uzeti u obzir. Dakle, ne postoji jedna terapija koja odgovara svima.
Ali postoji nešto čemu se protivim još više od neracionalne upotrebe hormona – a to je stav da žena mora da „pretrpi“ menopauzu zato što je to prirodan proces.
Menopauza jeste prirodna. Patnja nije obavezna.
Naš posao nije da ženu ubjeđujemo ni da uzima hormone ni da ih izbjegava. Naš posao je da procijenimo rizik, objasnimo koristi i moguće neželjene efekte i zajedno sa njom donesemo racionalnu odluku.
Jer savremena medicina ne treba da liječi menopauzu kao bolest, ali treba da liječi ono što menopauza kod konkretne žene učini problemom.
Insulinska rezistencija nije dijagnoza za svaki simptom
Insulinska rezistencija je posljednjih godina postala veoma popularna tema. Da li je ponekad postala i „internet dijagnoza“ za gotovo sve?
-Insulinska rezistencija jeste stvaran i važan metabolički problem, ali je na društvenim mrežama često postala svojevrsna dijagnoza za sve – od umora i gojenja do pospanosti poslije obroka. Tu treba biti oprezan.
Insulinska rezistencija znači da tkiva slabije odgovaraju na insulin. Organizam neko vrijeme to može da kompenzuje tako što pankreas proizvodi više insulina i zato glukoza u krvi može dugo ostati potpuno normalna. Problem nastaje kada ta kompenzacija više nije dovoljna i počnu da rastu vrijednosti glukoze.
Ona povećava rizik za razvoj predijabetesa i dijabetesa tipa 2, ali insulinska rezistencija nije isto što i dijabetes i nije svaka osoba sa insulinskom rezistencijom osuđena na dijabetes.
Rizik zavisi od niza faktora – tjelesne mase, rasporeda masnog tkiva, fizičke aktivnosti, genetike, godina, krvnog pritiska, lipida i drugih metaboličkih faktora.
Zato mi je važnije šta se dešava sa glukozom i ukupnim metaboličkim rizikom nego jedan izolovani nalaz insulina. U savremenoj kliničkoj praksi predijabetes se definiše na osnovu HbA1c, glukoze natašte ili vrijednosti glukoze dva sata nakon OGTT-a, a ne samo na osnovu povišenog insulina.
Kada treba reagovati? Ne treba čekati da se pojavi dijabetes. Ako osoba ima abdominalnu gojaznost, povišen krvni pritisak, poremećene masnoće, masnu jetru, policistične jajnike, porodično opterećenje ili već pokazuje poremećaj glikemije, treba napraviti metaboličku procjenu i reagovati na vrijeme.
Dakle, insulinsku rezistenciju ne treba ni demonizovati ni ignorisati. Ona je upozorenje da metabolizam počinje da gubi fleksibilnost. Pravo pitanje nije „koliki mi je insulin?“, već „kakav je moj ukupni metabolički rizik i šta mogu da uradim dok još imam vremena da ga promijenim?“
„Prirodno“ ne znači i bezbjedno
Koliko su opasni savjeti da se hormonski problemi riješe biljnim preparatima i suplementima?
-„Prirodno“ i „bezbjedno“ nisu sinonimi. To što je nešto biljnog porijekla ne znači da nema farmakološko dejstvo, neželjene efekte ili interakcije sa lijekovima. Naprotiv, mnoge supstance iz biljaka djeluju upravo zato što sadrže biološki aktivne molekule.
Kod hormona je potreban dodatni oprez. Hormonski sistem funkcioniše kroz vrlo precizne mehanizme povratne sprege i nije ga moguće uvijek „balansirati“ čajem ili suplementom.
Ako neko ima hipotireozu, poremećaj funkcije nadbubrežne žlijezde, hiperprolaktinemiju, dijabetes ili ozbiljne simptome menopauze, zamjena medicinske terapije nekim „prirodnim“ preparatom može značiti da se prava bolest ne liječi.
Problem nije u tome što je neko popio čaj ili koristi određenu biljku. Problem nastaje kada se preparatu pripiše terapijska moć koju naučni dokazi ne potvrđuju – ili kada se zbog njega odloži prava dijagnostika i liječenje.
I suplementi mogu imati neželjena dejstva i interakcije sa lijekovima, a kod pojedinih biljnih preparata postoje i ozbiljna pitanja u vezi sa kvalitetom, kontaminacijom i sadržajem koji ne odgovara uvijek deklaraciji.
Posebno bih bio oprezan sa preparatima koji se reklamiraju kao „prirodni hormoni“, „bioidentični hormoni“ ili „hormonski balans“. Sama riječ „bioidentično“ ne znači da je preparat bez rizika niti da je efikasniji od standardizovane hormonske terapije.
Kod menopauze, na primjer, za brojne biljne preparate dokazi o efikasnosti su ograničeni ili neuvjerljivi, a neki mogu imati neželjena dejstva ili interakcije. Za određene preparate opisani su čak i ozbiljni neželjeni efekti, poput oštećenja jetre.
A kada govorimo o homeopatiji, moramo biti jasni: činjenica da se nešto prodaje kao terapija ne znači da je dokazano da liječi bolest.
Moj princip je jednostavan: ne odbacujem nešto zato što je „prirodno“, ali ga ne prihvatam ni zato što je „prirodno“. Pitam isto što bih pitao za svaki lijek: da li djeluje, u kojoj dozi, koji su dokazi, koji su rizici i sa čim može da interaguje?
Priroda nam je dala mnogo moćnih lijekova. Ali priroda nije sinonim za bezopasnost, a medicina ne treba da bira između „prirodnog“ i „hemijskog“ – treba da bira između onoga što je dokazano i onoga što nije.
Šta bismo konačno morali da prestanemo da vjerujemo?
Kada biste mogli da promijenite nekoliko najčešćih zabluda o hormonima, šta biste voljeli da ljudi prestanu da vjeruju?
-Volio bih da prestanemo da vjerujemo da za svaki simptom postoji jedan „krivac“ – najčešće neki hormon, insulin ili „spor metabolizam“.
Volio bih da ljudi prestanu da vjeruju da je gojaznost samo pitanje discipline i karaktera, ali isto tako i da svaki višak kilograma automatski znači hormonski poremećaj. Da prestanemo da tražimo čarobnu tabletu, čaj ili suplement koji će riješiti problem koji se godinama stvarao.
Volio bih i da prestanemo da se plašimo hormona. Hormoni nisu neprijatelj. Oni su dio našeg normalnog fiziološkog sistema i pravilno primijenjena hormonska terapija može biti izuzetno korisna kada za nju postoji jasna indikacija. Ali isto tako, „hormonski balans“ nije dijagnoza koju možemo postaviti na osnovu nekoliko nasumično izmjerenih hormona.
I možda najvažnije – volio bih da ljudi prestanu da vjeruju društvenim mrežama više nego sopstvenom ljekaru i provjerenim medicinskim dokazima. Internet je fantastično mjesto za informisanje, ali je istovremeno postao prostor u kojem se samopouzdanje često predstavlja kao stručnost.
U endokrinologiji ne postoji jedan hormon koji objašnjava sve. Čovjek nije zbir laboratorijskih vrijednosti.
Zato bih volio da manje jurimo za „idealnim hormonskim nalazom“, a više brinemo o stvarnom zdravlju – metabolizmu, mišićima, kostima, snu, fizičkoj aktivnosti, mentalnom zdravlju i kvalitetu života.
Na kraju, možda je najvažnije da shvatimo da zdravlje nije potraga za savršenim brojem na papiru. Zdravlje je sposobnost organizma da dobro funkcioniše – danas, ali i za deset ili dvadeset godina.
