Nemanja Šubarević: Veterinar koji liječi čovječanstvo

Kao dijete sam imao sklonost prema prirodnim naukama. Dosta sam dobro znao da prepoznam životinjske vrste u ilustrovanim enciklopedijama. Kasnije sam dosta čitao. Moj pradjeda, hadži Živko Šubarević, bio je veterinar. Liječenje, ali i sama njega i briga o životinjama, od malih nogu bili su predmet mog interesovanja, priča Šubarević za Regionpress.

„Ljekar liječi čovjeka, a veterinar čovječanstvo“ (Ivan Petrovič Pavlov). Sa ovom vodiljom, Nemanja Šubarević u razgovoru za Regionpresss otkriva kako svakodnevno ulazi u svijet u kojem se prepliću nauka, empatija i ljudska psihologija. Dok sela jugoistočne Srbije tiho odumiru, a stočni fond iz godine u godinu opada ustupajući mjesto sve brojnijim kućnim ljubimcima, ovaj niški veterinar iz prve ruke svjedoči velikim promjenama na terenu i u struci.

On nam otvara vrata svoje ambulante i govori o fascinantnim pacjentima, evoluciji savremene dijagnostike, zabludama sa kojima se vlasnici najčešće bore, ali i o onim nevidljivim, duboko ljudskim pričama koje ostaju upisane daleko izvan medicinskih kartona – šaljući ujedno važnu poruku mladim kolegama da se u pozivu koji se živi, a ne samo radi, znanje i humanost neprestano grade.

Od dječje fascinacije životinjskim svijetom do profesionalnog bavljenja veterinarskom medicinom, put Šubarevića bio je, kako kaže, prirodan. Danas u veterinarskoj ambulanti za kućne ljubimce u Veterinarskoj stanici Niš u Nišu svakodnevno radi sa različitim životinjama – od pasa i mačaka, preko kunića, ptica i gmizavaca, pa sve do konja, koza i svinja.

Od dečjih enciklopedija do porodične tradicije

Šta je presudilo da život posvetite liječenju i brizi o životinjama i kako je izgledao Vaš ulazak u svijet veterine?

– Kao dijete sam imao sklonost prema prirodnim naukama. Dosta sam dobro umio da prepoznam životinjske vrste u ilustrovanim enciklopedijama. Kasnije sam dosta čitao. S obzirom na to da je biologija prilično široka, gledao sam da suzim interesovanje na veterinarsku medicinu.

Moj pradjeda, hadži Živko Šubarević, bio je veterinar. Liječenje, ali i sama njega i briga o životinjama, od malih nogu bili su predmet mog interesovanja.

Moderna ambulanta i svakodnevni izazovi na terenu

Kako danas izgleda jedan tipičan radni dan u veterinarskoj stanici u Nišu? Sa kakvim se izazovima najčešće susrećete na terenu i u samoj ambulanti?

– Zaposlen sam u ambulanti za kućne ljubimce i rijetko idem na teren. Obavljam veliki broj dijagnostičkih procedura i terapija.

Imamo rendgen, ultrazvučni aparat, komoru za urgentna stanja, aparat za krvnu sliku, aparat za biohemiju, a imamo mogućnost i da određujemo nivo različitih hormona. Radimo testove za brzu dijagnostiku mnogih zaraznih bolesti, dosta hirurgije mekih tkiva, imamo aparat za inhalacionu anesteziju, laser i ultrazvučni aparat za fizikalnu medicinu, itd.

Kada govorimo o Vašim pacijentima, da li Vaš svakodnevni rad uglavnom obuhvata pse i mačke kao kućne ljubimce ili i dalje imate dosta posla sa krupnom stokom i domaćim životinjama?

– Što se tiče životinjskih vrsta, najčešće liječimo pse i mačke, ali dolaze nam kunići, ptice, gmizavci, čak i konji, koze, prasići i druge životinje.

Rijetko idem na teren, ali sam tokom karijere pregledao različite vrste – od hrčka, zamorca, gekona, bradate agame ili loptastog pitona, preko kunića, mačaka i pasa, pa sve do konja, koza, jagnjadi i prasadi.

Kada sela utihnu: Gdje nestaje stočni fond u Srbiji?

Kakvo je, iz Vašeg stručnog ugla, trenutno stanje stočnog fonda u Srbiji? Primećujete li pad broja grla na terenu i kako se to odražava na veterinarsku struku?

– U jugoistočnoj Srbiji sela odumiru. Nema ljudi i, čim nema ljudi, nema ni stoke. Nažalost, svake godine broj goveda se smanji za oko 30 odsto.

Poljoprivreda nije ciljna djelatnost, a još manje stočarstvo. S druge strane, psi i mačke su u ekspanziji i ima ih sve više. Na svjetskom nivou više se razvija takozvana mala praksa, odnosno rad s kućnim ljubimcima, nego velika praksa koja obuhvata farmske životinje.

Od Hagrida do hrčaka i egzotičnih reptila

Uz Vašu posvećenost životinjama, da li Vas ljudi u šali nekada poistovjećuju sa Hagridom, čuvarom čudnovatih stvorenja iz „Harija Potera“?

– Ja sam zaista ličio na Hagrida kada sam bio mlađi. Imao sam dugu kosu i bradu. Nekada stvarno jesu.

Koje su najčešće zablude i greške koje vlasnici kućnih ljubimaca prave kada je u pitanju preventiva i pravovremeno obraćanje veterinaru?

– Postoji čitav spisak zabluda koje imaju vlasnici životinja. Možda su neke od najzanimljivijih sledeće:

• „Štene će ostati malo rastom ako se vakciniše protiv bjesnila prije godinu dana.“ To nije tačno. Zakonska je obaveza da se psi i mačke nakon navršena tri meseca vakcinišu protiv bjesnila.
• „Pas može da oslijepi ako jede slatko.“ Ne može, ukoliko nema nekih dodatnih problema, kao što je šećerna bolest. Međutim, može da se ugoji.
• „Bijeli luk ubija crijevne parazite.“ Bijeli luk je toksičan za pse i može da izazove tešku anemiju.
• „Pas ne smije da jede sirovo, krvavo meso jer će postati krvoločan.“ Pas i mačka ne smiu da jedu sirovo svinjsko meso porijeklom od svinja, zato što mogu da dobiju lažno bjesnilo, odnosno Aujeskijevu bolest. To je virusna bolest svinja koja se kod mesojeda karakteriše veoma intenzivnim svrabom.

Tehnologija koja pomjera granice u dijagnostici i hirurgiji

Koliko se sama veterina kao nauka i praksa promijenila poslednjih godina u Nišu i okolini? Koliko su savremene dijagnostičke metode postale dostupne u svakodnevnom radu?

– Nekada je PCR metoda bila nedostupna veterinarima ili je bila veoma skupa. Danas veterinarski instituti u Srbiji rade ovu metodu, a rade je čak i neke veterinarske stanice.

U svakodnevnoj praksi koristimo mikrobiologiju, genetičke analize i serološke analize. Hirurgija je takođe značajno napredovala. Radi se patohistologija tumora i procjena rizika. U veterinarsku praksu ulaze i savremena rešenja poput digitalnih mjerača šećera u krvi i insulinskih pumpi.

Kad tuga i anksioznost zatraže pomoć

Rad sa životinjama često nosi i veliku emotivnu odgovornost, ali i rad sa ljudima. Koliko je u Vašem poslu važna psihologija i komunikacija sa vlasnicima u teškim trenucima?

– Svaki čovjek je priča za sebe. Svaki čovjek ima brdo problema i da bi terapija bila uspješna, moramo da napravimo osvrt i na to.

Sjećam se da sam razgovarao sa majkom koja je sahranila rođenu ćerku od petnaestak godina. Mačka je bila posljednje što je ostalo od djeteta koje je počinilo samoubistvo. Mačka je bila anksiozna. Uz pravilnu terapiju i strpljenje uspjeli smo da ih zbližimo. To je jedna mnogo tužna priča, ali sa srećnim krajem.

Da li postoji neki teren, slučaj ili pacijent iz dosadašnje karijere koji Vam je ostao posebno u sjećanju ili koji je na poseban način ispitao Vaše znanje i smirenost?

– Da ne kažemo na dnevnom, ali na nedjeljnom nivou imamo takve slučajеve.

Meni je nekako najveći utisak ostavio jedan hrčak iz Leskovca. Imao je ranu od oko jednog centimetra u predjelu zadnje noge, sa spoljašnje strane. Hrčak je imao oko godinu dana i oko 150 grama, a od glave do repa bio je dug oko 20 centimetara. Iglom, držačem, pincetom, koncem i uz lokalnu anesteziju uspjeli smo da saniramo ranu i postavimo nekoliko šavova.

Znanje se uvijek nadograđuje

Šta biste poručili mladim kolegama i studentima veterine koji tek treba da uđu u ambulante i izađu na teren širom Srbije?

– Ljekar liječi čovjeka, a veterinar čovječanstvo.

Naš poziv je plemenit i moramo da se trudimo da tako i ostane. Poštujte svoje kolege, učite od njih. Uvijek preispitujte i nadograđujte znanje. Ko ne napreduje, taj nazaduje.

Kada podvučete crtu ispod svega što ovaj poziv nosi – i fizički napor i emotivni pritisak – šta je ono što Vam na kraju dana daje najveću satisfakciju i potvrdu da ste izabrali pravi put?

– Ako spasemo barem jedan život, to je ogromna radost za nas. Ovo je jedan plemenit put.