Fudbaler Bodin Tomašević za Regionpress kaže da je sa šest godina znao šta u životu želi da bude, a sa sedam sam počeo da trenira u školi fudbala Stari aerodrom. Sa 16 godina potpisao je prvi profesionalni ugovor sa FK Budućnost, danas igra u Bolonji.
„Možda sam ja nekad bio najsporiji na terenu, možda su drugi bili bolji ili spretniji s loptom, ali ja se nijesam predavao. Učio sam i sagledavao igru. Tako sam zacrtao sebi cilj i polako krčio put do njega. To radim još uvijek“, u razgovoru za Regionpress poručuje Bodin Tomašević, mladi crnogorski fudbaler koji karijeru gradi u Italiji, mladima koji žele da se otisnu u svijet sporta.
Od prvih fudbalskih koraka na Starom aerodromu do profesionalnog fudbala u Italiji, put Bodina Tomaševića obilježen je radom, odricanjem i jasnim ciljem. Mladi crnogorski fudbaler za Regionpress govori o životu daleko od kuće, razlikama između crnogorskog i italijanskog fudbala, reprezentativnom dresu, podršci porodice i snovima koje tek treba ostvariti.
„Zaljubljenik u fudbal, Podgoricu, Crnu Goru i Italiju“
Kako bi Bodin Tomašević predstavio sebe našim čitaocima?
– Najteže je sebe predstaviti, a biti objektivan, zato to najmanje volim da radim… Ali, za vaše čitaoce, ja sam zaljubljenik u fudbal, onaj koji je zaljubljen u Podgoricu, Crnu Goru, Italiju…
Rijetki su sportisti koji su imali prilike i sreću da podgorički teren zamijene italijanskim. Kako je tekao Vaš put od Crne Gore do Italije?
– Činilo mi se da je trajao predugo, ali kada pogledam u krštenicu, onda shvatim da je sve bilo mnogo brže. Nekako sam već sa šest godina znao šta u životu želim da budem, a sa sedam sam počeo da treniram u školi fudbala Stari aerodrom. Sa 16 godina potpisao sam prvi profesionalni ugovor sa FK Budućnost.
Turbulencije u klubu, nekada loši rezultati, ali i iskusni igrači koji su nosili breme teških utakmica na svojim plećima bili su okosnica kluba, tako da je moja minutaža malo sporije otkucavala. Nekako preko noći, iako ne iznenada, Bolonja je poslala ponudu preko mog menadžera i Marka Divaja i tu se više nijesam dvoumio.
Nije odlazak doživio kao težinu
Šta je bilo najteže kada ste sa 18 godina iz Podgorice otišli u Italiju?
– Ne gledam na odlazak kao na težinu jer znam zašto sam ovamo došao. Odrastao sam uz fudbalske priče u porodici i pratio italijanski fudbal. Znao sam, a sada to mogu i da potvrdim, da su za odbrambene igrače ovo „master studije“.
Koja je najveća razlika između treninga u Crnoj Gori i Italiji?
– Posvećenost, profesionalizam i životinjska borba za pobjedu svih članova kluba. Što se tiče infrastrukture, terena, teretana, osoblja i trenera, sve ti je dostupno 24/7 i svi su dio lanca koji te vodi do uspjeha.
Rekli ste da ste u Italiji shvatili šta znači profesionalizam. Šta to konkretno znači?
– Dolazak na kamp u jutarnjim satima, odlazak s kampa u popodnevnim – puno radno vrijeme. Posvećenost je možda i najveća odlika italijanskog fudbala.
Svi u klubu znaju svoj posao, svi igrači su jednaki, željni rada, lopte i pobjeda… Motivacije ne može da fali kada si okružen takvima. Svima si važan – od štaba, nutricioniste, fizioterapeuta i trenera, do igrača koji ne daju da se vidi tvoj loš dan.
Život fudbalera iza društvenih mreža
Koliko se razlikuje život fudbalera od slike koju ljudi vide na društvenim mrežama?
– Mnogo, rekao bih. Meni majka zna često da kaže: „Kako dosadan život živiš“, iako ja tu ne vidim ništa dosadno.
Ako sam na terenu sedam-osam sati, poslije toga je vrijeme za reset i odmor. Kad-kad ima i vremena da se prošeta, ali zna se kada i dokle. Ako znaš svoju mjeru, onda maksimum na terenu ne može da izostane.
Dan ispunjen rutinom
Kako izgleda jedan Vaš običan dan u Bolonji ili Mantovi?
– Ja sam neko ko je sastavljen od svakodnevnih rutina. Najbolje se ponašam i osjećam kada mi je dan isprogramiran i kada znam u svakom momentu šta radim. Tako uspijem i najveći dio dana da posvetim onome što radim.
Neka bude ovako: buđenje, muzika, hidratacija, odlazak na kamp, doručak, masaže, aktivacija. Nekad prvo teretana pa sastanak, nekad obratno. Na kampu imamo i vrijeme za odmor i užinu, potom trening s loptom ili sa ekipom, zatim ručak, nekad ponovo sastanak i analize, drugi trening i na kraju odlazak kući.
Kod kuće je vrijeme za odmor i opuštanje uz muziku. Kada dođe neko od mojih iz Crne Gore, možda odemo na kafu u grad ili u obilazak. Često se upravo s njima prvi put upoznam sa dijelom grada u kojem živim ili nekim drugim gradom u regiji oko Bolonje.
Ponosan što nosim grb Sokolova
Gradite fudbalsku karijeru u Italiji, ali predstavljate Crnu Goru. Da li to predstavlja dodatnu odgovornost ili ponos?
– I u Italiji s ponosom nosim prezime, a na dresu insistiram na kvačicama na Š i Ć. Pričam o našoj zemlji i često ih učim jeziku. Uglavnom se za Crnu Goru zna kroz fudbalere koji su ovdje gradili karijere ili i dalje igraju.
Pripadam generaciji koju su već nazvali zlatnom. Naš uspjeh i pojedinačni kvalitet krunisani su u reprezentativnim selekcijama. Ponosan sam što sam dio Sokolova, preponosan što nosim taj grb i igram za svoju zemlju.
Vjera umjesto rituala
Imate li ritual prije utakmice?
– Rituale ne, vjeru da!
Koliko često dolazite u Podgoricu i šta Vam najviše nedostaje iz Crne Gore?
– Zbog svakodnevice, pogotovo u sezoni, sve rjeđe, ali sam onlajn svaki dan kod kuće i u Podgorici.
Gdje vidite sebe za pet godina – Serija A, reprezentacija, Liga šampiona?
– Sebe vidim na terenu. Volio bih sve što ste rekli, ali ne bih da prognoziram. Neka vrijeme pokaže… A ja nastavljam da radim.
Poruka mladim fudbalerima
Šta biste poručili talentovanim dječacima i djevojčicama iz Crne Gore koji sanjaju Italiju ili neku drugu svjetsku destinaciju za razvoj sportske karijere?
– Ako vole fudbal i vjeruju u sebe, treba samo da budu uporni. Možda sam ja nekad bio najsporiji na terenu, možda su drugi bili bolji ili spretniji s loptom, ali ja se nijesam predavao. Učio sam i sagledavao igru. Tako sam zacrtao sebi cilj i polako krčio put do njega. To radim još uvijek!
Da li je bilo trenutaka kada ste htjeli da odustanete od fudbala i zašto, ako ih je bilo?
– Teških momenata ima na dnevnoj bazi kada si profesionalni sportista, ali kroz vrijeme i iskustvo postaneš svjestan da su takvi momenti tu sa razlogom i da su samo prepreke na putu koje treba da te ojačaju i stvore od tebe čvrstu ličnost.
Porodica najveća podrška
Koliko znači podrška porodice, posebno sada kada ste daleko od kuće?
– Njihova podrška i ljubav pokreću sve… Nastojе dosta često da dođu i budu uz mene, ali ima trenutaka kada mi nedostaju više nego što misle…
Savjet koji se pamti cijeli život
Koji je najvažniji savjet koji ste dobili od oca ili majke, a i danas ga se držite?
– „Budi ti dobar čovjek, sine moj!“
