Ja nikada nisam naučio da odrastem. Svako jutro me isprepada starac u ogledalu i još uvijek nemam vremena da crtam knjige za djecu, a još manje za odrasle, kaže za Regionpress Dobrosav Bob Živković.
Njegove ilustracije nikada nisu bile samo običan ukras na stranicama knjiga, već živa bića koja nas sa korica posmatraju, opominju, zasmijavaju i spašavaju od pomisli da je svijet oko nas previše ozbiljan. Od kultnih izdanja za najmlađe i stranica časopisa poput Tik-Taka, preko decenija ispunjenih antologijskim radovima u Politikinom zabavniku, do epske fantastike, čudnovatih svjetova Dž. R. R. Tolkin, Terija Pračeta, pa sve do oštre i ljekovite karikature koja već decenijama secira našu svakodnevicu.
Ostao je neprikosnoveni gospodar linije, duha i nesavršenog ljudskog osmijeha. U razgovoru sa Dobrosavom Bobom Živkovićem za Regionpress, sa svojim prepoznatljivim šarmom i bez dlake na jeziku, otkriva kako se preživljava na istoj planeti sa genijima poput Mijazakija, zašto ozbiljnost nikada nije bila na cijeni, kako gleda na nalet vještačke inteligencije i zbog čega je igra duha oduvijek bila naš najbolji štit protiv svake gluposti i zla.
Najgori u svemu, najbolji u crtanju: Kako je nastao prepoznatljivi rukopis
Kada se osvrnete na same početke i trenutak u kojem ste odlučili da zakoračite u svijet ilustracije, šta je bilo presudno da crtež postane Vaš životni poziv i kako je izgledalo to rano otkrivanje sopstvenog vizuelnog jezika u vremenu kada su se pravila tek učila na sopstvenim greškama?
-Ja sam oduvijek bio najgori fudbaler, košarkaš, matematičar, pisac, fizičar, balerina, ronilac, astronaut, atletičar, profesor, šerpas, planinar, vojnik i sve drugo što ljudima pada na pamet da rade. Kada sam sve probao, uzeo sam olovku i papir i nacrtao lava. Moja pedagog-defektolog majka je rekla: „Jao, sine, što je glup lav.“
Ja sam pogledao grupu dječaka koja čeka da dođem nazad na fudbal – da me biju, pogledao grupu djevojčica koje čekaju da se vratim na lastiš – da me biju, pogledao slomljene skije, pocijepani padobran i pomislio: „Ti ćeš da mi kažeš.“ Nacrtao novog lava. I još jednog lava. I još deset lavova. Cijelu osnovnu školu sam imao trojku iz likovnog, na fakultetu sam bio najgori đak generacije, tri puta su me odbili u udruženju umjetnika, ALI JA NE UMIJEM DA BUDEM BALERINA. Sjedio sam i crtao lava dok nisam nacrtao DOBROG.
Nisam imao izbora, toliko sam najgori u svemu da sam morao da postanem dobar bar u crtanju.
Sestro slatka, nećeš vjerovati šta sam danas vidio
Vaš prepoznatljivi vizuelni rukopis odlikuje se specifičnim humorom, blagom ironijom i izuzetnom pažnjom posvećenom detaljima i karakterima, pa nam otkrijte u kojoj mjeri su ti likovi zapravo portreti ljudi koje srijećete u svakodnevnom životu i koliko je posmatranje okoline ključno za Vaš rad.
-Sve što radimo je posljedica onog što smo doživjeli, shvatili, pročitali, vidjeli. Ja vam pričam svoje priče o životu i ljudima crtežom (tu sam zabavniji). A moje priče izvlačim iz svog iskustva. Sjedimo, pijemo kaficu i ja krećem da crtam: „Sestro slatka, nećeš vjerovati šta sam danas vidio…“
Saradnja sa piscima poput Jasminke Petrović, Marine Radovanović i mnogih drugih ostavila je neizbrisiv trag u našoj kulturi, pa se nameće pitanje kako je izgledao taj kreativni proces i da li je ilustrator češće tumač piščevih misli ili stvaralac sasvim novog paralelnog svijeta koji se oslanja na tekst.
-Posao je da razgovaram (crtežom) sa piscem (ili bar tekstom). Ubijeđen sam da moj crtež uvijek kaže: „Jao, a ja sam danas vidio…“… i ponekad, rijetko: „Jest, ti ćeš da mi kažeš.“
Djeca su ista kao ja – nikada nisam naučio da odrastem
Generacije djece, ali i odraslih, odrastale su uz Vaše ilustracije u časopisima i knjigama, pa me zanima koliko je velika odgovornost stvarati vizuelni svijet za najmlađe i da li se po nečemu poseban pristup traži kada se crta za publiku koja još uvijek uči da čita svijet oko sebe.
-Savršeno je lako. Ja nikada nisam naučio da odrastem. Svako jutro me isprepada starac u ogledalu i još uvijek nemam vremena da crtam knjige za djecu, a još manje za odrasle.
Crtam uvijek za sebe, knjige koje najviše volim, na način na koji najviše volim, nerviram se kad mi je neki crtež ružan i radim ispočetka dok ne bude pravi. Još uvijek me iznenade djeca jer su ista kao ja, još uvijek se iznenadim koliko imam prijatelja koji vole iste knjige i smiju se na iste crteže.
Plakao sam kao seoska narikača u Gibli muzeju
Poznato je koliko cijenite poetiku Studija Gibli i stvaralaštvo Haja Mijazakija, pa kakav je bio Vaš doživljaj kada ste posjetili Japan i Giblijev muzej, i koliko je ta estetska i duhovna bliskost sa njihovim animiranim svijetom uticala na Vaše sopstveno poimanje priče i vizuelnog izraza.
-Cio Japan je jedan korak u evoluciji dalje od ostatka svijeta. Hayao Miyazaki je čovjek koji je promijenio umjetnost, jedan od stvaralaca novog svijeta. Popijem bromazepan svaki put kad pomislim da dijelim planetu sa takvim genijem i živim u vrijeme kad Gibli stvara. Mislim da ne utiče na mene – toliko sam mali naspram njih. Kao u sunce da gledate.
Zaista, pri posjeti Gibli muzeju sam sve vrijeme plakao ko seoska narikača – koliko je sve to nedostižno savršeno i koliko ja trebam da batalim crtanje i krenem da štrikam… ili se bavim atletikom u parteru, da je domaćin Akira bežao od mene i tvrdio da me ne poznaje.
Gospodar prstenova i velika istina o moći i ljudskoj gluposti
Kakav je osjećaj kada, kao pasionirani ljubitelj fantastike, dobijete priliku da svojim prepoznatljivim rukopisom vizuelno oživite i nadogradite monumentalna djela poput Tolkinovog Gospodara prstenova ili čudnovatih svjetova Terija Pračeta; da li u toj mitologiji drevnih kraljevstava, magije, zmajeva i epskih borbi pronalazite utočište za slobodu mašte i koliko se sopstveni unutrašnji svijet mijenja kada postanete graditelj tih istih svemira?
-Fantastika je samo maska iza koje se krije priča o ljudima. Gospodar prstenova je mogao da se zove „Ne postoji mogućnost da budeš moćan i gospodar svega, a da ne budeš stoka – ne diraj taj prsten, budalo“, samo im se učinilo da je Gospodar prstenova kraće nekako. To su velika djela koja kriju velike istine i neshvatljivo je velika čast biti na bilo koji način dio takvih ideja.
Plakao sam (od sreće) kad su mi rekli da ću da crtam… mada mislim da bih plakao i da su mi rekli da nosim te knjige do police (zato što bih se iskilavio). Mnogo je veća od mene takva mudrost, uplaši vas odgovornost i pomislite da nikada u životu ništa važnije nećete uraditi (i nisam).
Nikada nije bilo slobodnijih medija nego danas
Karikatura i satirični crtež oduvijek su bili ogledalo društva i korektiv stvarnosti, pa kako danas vidite prostor za slobodu izraza u medijima i da li je današnji svijet uopšte moguće nasmijati ili ga je sve teže animirati s obzirom na to da stvarnost često nadmašuje svaku maštu?
-Svijet je oduvijek bio haotičan, ne postoji period raja, mudrosti i mira. Oduvijek su najgori jahali i vladali. Ja ne mogu da se bijem sa njima, a ne pada mi na pamet da im kažem ni „dobar dan“, a kamoli da im se pridružim. Jedino što mogu jeste da se smijem gluposti i zlu. Moja sreća je da i glupi i zli užasno žele da ih neko voli (silne pare daju za to), a strašno ih boli i nervira kad im se neko smije.
Što se tiče medija – da ne pominjem dva programa na televiziji i radiju moje mladosti – mediji su oduvijek imali taman toliko mjesta da kažu šta vlast želi da čujemo. Do danas. Nikada nije bilo slobodnijih medija. Sve društvene mreže, svi blogovi, sve stranice, tvitovi, klipovi, možete biti vidljivi i možete komunicirati sa ljudima cijelog svijeta.
Dok spiker dnevnika završi posao u WC-u i dotrči do studija da slaže šta je bilo danas, moj crtež (ili crtež ljudi mnogo, mnogo, mnogo hrabrijih, smiješnijih, kreativnijih i pametnijih od mene) vidjelo je milion ljudi. Spiker na „mediju“ nije morao da prekida posao u WC-u. Gleda ga ionako samo moja baba (i dere se: „Šta kaže?… Šta kaže?…“) (jednog dana ću da joj uključim ton na TV).
Ne potcjenjujte igrice, one nam donose mudrost
Gajite veliku strast prema videoigrama, pa me zanima kako u tom savremenom digitalnom igralištu prepoznajete onog iskonskog homo ludensa i da li Vam interaktivni svjetovi igara donose neku posebnu vrstu vizuelne inspiracije ili je to uglavnom reset mozga.
-Nemojte potcijeniti igrice. Crteži u pećinama Altamire su priče, slike na zidovima svih hramova su priče, priče su po papirusima, po knjigama, moja baba Milica je pričala priče pred spavanje (od kojih nisam mogao da spavam). Najljepše priče svijeta su po knjigama, filmovi pričaju velike priče, postoje crtani filmovi zabranjeni na trećini zemaljske kugle jer će osloboditi djecu, otkriti im slobode.
Razni su mediji pričali priče, sada to rade i videoigre. Popularne su zato što ste i vi dio priče, učestvujete, pa kad se pojavi zmaj, vrisnete bar koliko kad moja baba drekne ko karakondžula na vrhu Stare planine (ili kad gledate dnevnik). Ima glupih crteža, ima glupih knjiga, ima zlih baba, pa ima i bezveze igrica. Ali ima i igrica koje dobijaju nagradu za najbolje „književno djelo godine“. Ne potcjenjujte igrice i ne potcjenjujte priče, one nam donose (i) mudrosti.
Ozbiljnost je precijenjena: Štit od suvišnih klempanja po glavi
Vaš humor često posjeduje tu ljekovitu autoironiju i toplinu, pa me zanima da li i sami sebe doživljavate kao čovjeka koji je ostao nepopravljivo ozbiljno neozbiljan i da li je upravo ta igra duha Vaš glavni štit protiv ove naše svakodnevice.
-Ozbiljnost je precijenjena. Počinje tako što tata viče na mene da se smirim i da se ne glupiram ko neko derište („Aman, čovječe, imam četiri godine – javi se terapeutu!“). Svaki put kad bi da se smijete, igrate, svaki put kad bi da uživate i radujete se, neko vas klepi po glavi i prodere se: „Ne diraj to dugme za nuklearne rakete!“ Ozbiljno (ha), ja nisam sreo srećnog i pametnog čovjeka koji je ozbiljan.
Mislim da je velika mudrost u životu osvajati slobode da možeš da budeš neozbiljan, da se smiješ kad ti je smiješno, igraš kad ti je do igre i probaš da budeš svoj bez straha da te neko klepi po glavi: „Uozbilji se.“ Najgori ljudi istorije bili su smrtonosno ozbiljni i nešto ne vidim da su nam ostavili savršen svijet. To što vas neko dramatično gleda i tajanstveno ćuti… to je samo jedno dijete suviše puta klepnuto u glavu.
AI je kao budala u zadnjoj klupi, treba mu mudar da prepise rješenje
S obzirom na to da mašine danas štancuju ilustracije brzinom svjetlosti, šta je po Vašem mišljenju ono ljudsko, dirljivo, nesavršeno i duboko lično u crtežu što vještačka inteligencija nikada neće moći da ukrade niti da odglumi.
-Mašine danas ne štancuju, već mašine danas kopiraju. Kradu, ali je još uvijek potreban čovjek da zamisli, izmašta i nacrta bilo šta što bi oni krali. Glupo mi je da mrzim fotokopir-mašine (nije da ih ne mrzim… PROKLETE FOTOKOPIRKE!!).
AI je ko budala u zadnjoj klupi, treba mu mudar da prepiše rješenje zadatka. Fotokopirke su besmislene mašine ako niko ne stavlja svoj papir u njih; mana je što, ako imate fotokopiju, možda nećete dati pare meni za original. 🙂
Kad voliš nečije crteže, sigurno smo imali istu dječju sobu
Za kraj našeg razgovora, s obzirom na to da ste ostavili neizbrisiv pečat u istoriji domaće ilustracije i kulture uopšte, šta je po Vašem mišljenju presudno da bi jedan umjetnik ostao dosljedan sebi, svom rukopisu i svojoj publici u vremenima koja se neprekidno mijenjaju.
-Uh, pa valjda da ne bude AI? Ne kopiraj druge, radi šta ti osjećaš, kako se tebi dopada. Crtež je gotov kad se meni svidi, kad se ja nasmijem, obradujem ili rastužim. Poslije svih ovih godina, još uvijek ne znam da li će se moj crtež svidjeti bilo kome drugom. Još uvijek mislim da kad neko voli moje crteže, mogao bi da mi bude prijatelj – sigurno smo imali istu dječju sobu, isto djetinjstvo, pa sada i isti pogled na svijet. Vremena se mijenjaju, ali i mi se mijenjamo, radujemo se kad sretnemo nekog iz svog plemena, smijemo se zlu.
