Imamo renesansu muzike štampane na vinilnim pločama, skočila je prodaja filmova i TV serija na digitalnim video-diskovima. Tako da predviđam da će papirne knjige postati bitnije u narednim godinama kako ovi trendovi budu jačali, kaže za Regionpress Marko Vojnović – prevodilac, nekadašnji urednik u izdavačkim kućama „Laguna“ i „Čarobna knjiga“.
Od praiskona glavni pokretač čovječanstva je mašta, ona u početku izgleda kao fantaziranje, ali se na kraju pokaže kao izvor, evolucija, ideja, a na kraju i sama stvarnost. Naročito u ovo doba postajemo svjesni da je tako puno toga što je smatrano fantastikom danas živimo, u ovom intervjuu razgovaramo o tom žanru.
U svijetu u kojem se knjige često štancaju kao jednokratni potrošački artikli, a jezik troši u prolazu, malo je onih koji u književnost ne ulaze samo da pročitaju priču, već da bi istražili same temelje mašte. Marko Vojnović – prevodilac, nekadašnji urednik u izdavačkim kućama „Laguna“ i „Čarobna knjiga“, posvećeni pregalac žanrovske scene – čovjek je čiji je profesionalni i čitalački vijek neraskidivo vezan za svjetove koji se stvaraju sa one strane uobičajene stvarnost.
Od onog davnog, formativnog trenutka na Lastovu, kada su se zvjezdani razarači na platnu bioskopa na otvorenom stopili sa noćnim nebom, pa sve do višegodišnjeg kretanja kroz lavirinte svjetskih sajmova i rovove domaćeg izdavaštva, Vojnović je gradio karijeru na rijetkoj vrsti književnog integriteta. U ovom razgovoru za Regionpress govori o tome kako se kroz prevod i uređivanje živi književnost, zašto papir ponovo pronalazi svoje mjesto pod suncem uprkos blještavila digitalnog doba, te zbog čega je fantastika ogledalo u kojem se ogleda suština naše civilizacije.
Prvi susret sa žanrom i prelomni trenuci
Kako je izgledao Vaš prvi susret sa žanrom fantastike i u kom momentu ste shvatili da to za Vas nije samo prolazna čitalačka faza, već strast i budući životni poziv?
– Sve je krenulo kroz film. Nisam siguran da li je ovo baš prvi susret (čini mi se da je moralo biti nečega i ranije), ali svakako onaj koji me je obilježio za sva vremena jeste gledanje filma Imperija uzvraća udarac na moru, u bioskopu na otvorenom, na Lastovu. Imao sam četiri ili pet godina i kristalno jasno se sjećam početka filma: svemir i zvjezdani razarač na platnu i zvjezdano nebo iza platna stapaju se u jedan prizor. Imao sam utisak da sam odjednom prebačen s Jadrana u taj čudni svijet mističnih vitezova, svemirskih princeza i galaktičkih ratova. Mislim da nisam ni trepnuo cijeli film, a sjećam se i strašnog neizdrža kad je film prekinut na pola kako bi se zamenila rolna na projektoru. I dan-danas imam utisak da mi nijedno drugo čekanje nije palo tako teško. Par godina kasnije imao sam gotovo istovjetno iskustvo potpune zabezeknutosti kad sam u gostima kod porodičnih prijatelja na televiziji vidio prvi put Linčovu Dinu. Nisam mogao da odvojim oči od ekrana. Ništa mi nije bilo jasno šta se dešava, bio sam premlad da razumijem film, a svi oko mene su zahtijevali da ne buljim u televizor u gostima. Iako sam taj prvi put gledao film krajičkom oka, on je i dalje ostavio toliki utisak na mene da pamtim sve ove – i brojne druge – detalje te večeri.
Knjige su došle kasnije. Kao mali nisam naročito volio da čitam. Nisam imao strpljenja za to. Tada su mi bili važni samo stripovi (za koje i dan-danas mislim da su najbolji način da djeca zavole čitanje). S knjigama sam krenuo tek u srednjoj školi, polagano i pretenciozno – samo filozofija i avangardna književnost! Naravno, malo toga sam razumio u tim godinama, ali sam djelovao sebi važno.
A onda, ljeto nakon gimnazije i tokom prvog semestra fakulteta pročitao sam sve što se moglo naći od Filipa Dika, počevši sa Tecite suze moje, reče policajac, i konačno završio Gospodara prstenova (prvi susret s tim djelom takođe je bio kroz vizuelni medij, ovog puta u pitanju je dugometražni animirani film Ralfa Bakšija koji je godinu dana stariji od mene – mislim na film, ne na autora). To je bio ključni momenat. Nakon toga sam imao veliku potrebu da pročitam i pogledam sve što ima veze sa fantastikom. Nekoliko godina apsolutno ništa drugo nisam želio ni da taknem.
Sposobnost ovog žanra da vas izmjesti, da vam doslovce rašrafi glavu izloživši vas ne samo drugim zemljama i kulturama već i drugim planetama i univerzumima, da izazove onu vrstu čuđenja od koje se roje pitanja; njena sposobnost da se istovremeno bavi bitnim temama i da bude čista petparačka zabava (ovo potonje kažem s velikom naklonošću) te poigravanje koje dozvoljava sa samim jezikom razlozi su zbog kojih volim ovaj žanr.
Malo sam nepovjerljiv prema ideji da je izdavaštvo fantastike moj životni poziv jer sam i dalje u godinama kada bi se ono čime se bavim i čemu sam posvećen moglo promijeniti još nekoliko puta, ali istina je da mi je na kraju fantastika ispala više od posla. Ne samo da sam je prevodio – ograničeno, ali kroz sve medije od filma i stripa do književnosti – već sam imao zadovoljstvo da tokom više od deceniju rada u izdavaštvu u svojstvima menadžera za prava i urednika za prevodnu književnost budem direktno odgovoran za odabir i učestvujem u objavljivanju gotovo svih bitnih imena kako savremene fantastike, tako i klasika žanra. Bilo je tu i mnogo drugih knjiga različitih žanrova, ali fantastika je definitivno nosila lični pečat. Neki naslovi su izašli „na mišiće” jer sam tvrdoglavo odbijao da ih se okanem. Svakako bih volio da se fantastikom bavim do kraja života. Ne mogu da zamislim kakva bih osoba bio bez ovih formativnih susreta sa njom. U pitanju je žanr koji pruža najviše kreativnih mogućnosti, a malo šta ima kulturološki domet kakav imaju djela fantastike, bilo da pričamo o fenomenima pop-kulture poput Zvjezdanih ratova ili djelima koja su uvrštena u kanon svjetske književnosti kao što su Orvelova 1984. ili Bredberijev Farenhajt 451.
Sajmovi, globalna industrija i izazovi tržišta
Kao urednik i prevodilac imali ste priliku da posjećujete najveće svjetske sajmove knjiga, poput onih u Frankfurtu ili Bolonji. Kakav je osjećaj naći se u samom centru globalne izdavačke industrije i koja su to ključna iskustva ili lekcije koje ste odande donijeli?
– Teško je opisati taj osjećaj. Sami sajmovi su me inicijalno razočarali. Beogradski sajam je imao veću posjetu od svih tih velikih sajmova; kad odete na njega, postoji uzbuđenje od pronalaženja i kupovine knjiga, kako onih novih koje su izdavači svježe odštampali u septembru i oktobru, tako i onih na tezgama sa polovnim i stranim knjigama. Beogradski sajam ima potpuno jedinstvenu energiju kakvu nisam mogao da nađem na ovim velikim sajmovima knjiga. Oni su (gotovo) u potpunosti orijentisani na poslovnu stranu i redovni čitaoci ne dolaze na njih jer im fali taj prodajni element. Jedino sajam u Frankfurtu otvara vrata čitaocima tokom posljednjeg vikenda i onda to donekle podsjeća na naš Sajam knjiga.
S druge strane, svaki od njih me je oduševio na neki način novim saznanjima i poznanstvima. Na prvom sajmu na kojem sam bio – Londonski sajam 2009. godine – imao sam četrdeset sastanaka u tri dana i na kraju, kad sam se vratio u kancelariju, čekalo me je skoro trista novih knjiga za čitanje i procjenu (a to su bili naslovi koji neće izaći na matičnim tržištima bar još godinu dana).
Vjerovatno najbitnije iskustvo koje se iskristalisalo kroz godine odlaženja na sajmove jeste koliko je izdavaštvo na globalnom nivou veliko. Bilo koja tema da vam padne na pamet, naći ćete izdavačku kuću koja se u potpunosti bavi samo knjigama o toj temi. Svaka ideja može da upali, ako imate dobar pristup i tržište za istu. Naravno, druga strana tog saznanja bilo je uviđanje granica sopstvenog tržišta i sopstvenih mogućnosti. Najgori osjećaj za urednika jeste kad mora da odbije sjajnu knjigu zbog saznanja da prosto ne postoji dovoljno čitalaca na vašem tržištu za nju ili da vi niste izdavač sa odgovarajućom publikom ili kanalima prodaje za nju.
Biti u centru svjetskog izdavaštva takođe je na neki način opojno jer ste izloženi ne samo tržištima cijelog svijeta već i ljudima koji dolaze sa svih tih strana. Najdraža iskustva su ta lična – poznanstva i prijateljstva koja su se razvila s piscima, agentima, izdavačima i usputnim prolaznicima.
Kada uporedite rad velikih inostranih izdavačkih kuća i naših domaćih izdavača, koje su najveće razlike u pristupu poslu, pravima, marketingu i samom odnosu prema autorima i prevodiocima? Šta je to što od njih možemo i moramo da naučimo?
– Moje iskustvo je ograničeno. Radio sam u dvije izdavačke kuće, a znam ljude iz nekolicine drugih, svakako ne iz svih. Razlike u radu mogu biti drastične u zavisnosti od veličine preduzeća, broja zaposlenih i fokusa u izdavačkom planu.
Postoji ogromna razlika u ekonomskim prilikama i veličini tržišta. Manje tržište ograničava i tip i broj knjiga koje možete da objavite, i shodno tome najveći broj izdavačkih kuća kod nas je manji tip preduzeća sa svega nekolicinom zaposlenih. Laguna i Vulkan su izuzetak, a ne pravilo. Ostali izdavači su značajno manji. Kod nas postoje čak i zapažene kuće koje su suštinski solo projekti s jednim zaposlenim i nekolicinom spoljnih saradnika.
Ta razlika u veličini dovodi do toga da se kod nas knjige objavljuju daleko brže i žustrije nego u inostranstvu. To je mač sa dvije oštrice. S jedne strane, kraće se čeka na nove knjige omiljenih autora, veliki hitovi dolaze ranije kod nas nego bilo gdje u Evropi, ali to zahtijeva i mnogo više truda, rada i rješavanja problema u hodu naspram detaljnih, višegodišnjih izdavačkih planova kakve imaju velike inostrane kuće, gdje je minimalni rok za objavljivanje knjige od trenutka predaje rukopisa dvije godine i gdje stoga postoji prostor za veće i kompleksnije akcije (i to ne samo zbog vremenskih okvira već i zbog višeg životnog standarda).
Domaća fantastika i preispitivanje ekosistema izdavaštva
Kakva je, prema Vašem mišljenju, trenutna situacija u domaćem izdavaštvu kada je u pitanju naučna i epska fantastika? Da li se tržište zasićuje, ima li dovoljno hrabrosti za nove i manje poznate autore, ili se izdavači i dalje uglavnom oslanjaju na provjerene holivudske hitove i klasike?
– Nisam siguran koliko mjerodavan odgovor mogu da dam s obzirom na to da već više od godinu dana ne radim u domaćem izdavaštvu. Svakako je primjetno manje novih knjiga na tržištu. Ne mislim da je u pitanju zasićenje, već su drugi faktori u pitanju.
Izdavaštvo je „ekološki sistem” u kojem postoje izdavači i čitaoci, i gdje uvijek obje strane međusobno utiču jedna na drugu. Suštinski, postoji negativna povratna sprega između izdavača koji sve manje objavljuju i čitalaca koji sve manje kupuju.
Inostranu fantastiku je danas veoma lako nabaviti u originalu, a ljubitelji fantastike uglavnom dovoljno znaju engleski da nemaju problem da se prebace na čitanje iste na tom jeziku. Stoga za većinu ne postoji neki poseban razlog kupovine fantastike na srpskom (osim, naravno, domaćih autora i onih koji nisu originalno napisani na engleskom niti su na isti prevedeni), a to znači da ni izdavač nema podstrek da istu objavljuje. Dodatno, postoji minimalni broj prodatih primjeraka bilo koje knjige neophodan da bi ona povratila uloženo (ovdje još ne pričamo o zaradi, već samo o povraćaju novca uloženog kako bi se knjiga uopšte objavila). Fantastika, zbog svog obima i broja knjiga u serijalima, predstavlja najskuplji žanr za objavljivanje, te već duže vrijeme ima problem da prodaja bilo koje pojedinačne knjige prebaci tu cifru. I onda imamo vrzino kolo. Čitaoci ne kupuju knjige jer ih ili čitaju na engleskom ili skinu piratsko izdanje; to dovodi do prestanka objavljivanja autora prije završetka serijala, što onda, naravno, utiče na to da oni čitaoci koji jesu kupili prethodni nastavak izgube povjerenje u izdavača i prestanu da kupuju. Veoma je teško probiti taj začarani krug.
Mislim da postoje stvari koje bi izdavači mogli da probaju kako bi promijenili stvari sa svoje strane (lično sam imao politiku u Čarobnoj knjizi da nećemo objaviti ništa što ima više od 3–4 knjige i samo ako smo od starta spremni da ih sve objavimo), ali i dalje postoji drugi dio tog ekološkog sistema – fanovi koji su, kao što sam već pomenuo, u najvećoj mjeri odustali od kupovine domaćih izdanja fantastike. Dokle god se takvo stanje ne promijeni, jedino što se može očekivati jesu provjereni autori i naslovi koji će privući i one kojima fantastika nije primarni čitalački žanr (gde pomenuti holivudski hitovi postaju bitan razlog za kupovinu prava).
Omaž Herbertovoj Dini i savremenim filmskim adaptacijama
Poznato je da ste veliki poštovalac lika i djela Frenka Herberta i njegove Dine. Šta je to što Dinu čini neprolaznim remek-djelom epskih razmjera, i kako gledate na ove posljednje filmske ekranizacije Denija Vilneva — da li je uspio da prenese filozofsku i slojevitu dubinu Herbertovog univerzuma na veliko platno?
– Dina vam daje nešto novo sa svakim čitanjem. Mali broj knjiga se dohvati toliko ideja koliko je Herbert utkao u Dinu – politika, religija, ekologija, mitologija, kult ličnosti, psihologija natprosečnih individua i još mnogo toga. Povrh svega, bitan je iznijansiran stav autora prema svim temama kojima se bavi. U Dini nema crno-bijelih podjela (čak i ona primarna za koju mislimo da je od početka jasna – podjela na dobre Atreide i zle Harkonene – do kraja knjige dovedena je u pitanje na najmanje očekivan način).
Dina je, takođe, objavljena prije šezdeset godina, tako da nam taj vremenski otklon zajedno sa svime što se desilo u međuvremenu osvježava svako čitanje i otvara nove vidove interpretacije. Sedamdesetih je Dina slavljena zbog svojih ekoloških ideja, da bi tokom devedesetih i ranih dvehiljaditih politički sloj preuzeo primat. Danas ju je pitanje vještačke inteligencije ponovo dovelo u žižu javnosti. Njena popularnost se stoga iznova obnavlja.
Filmske i televizijske adaptacije igraju svoju ulogu u obnavljanju tog interesa, pa tako i ova posljednja Denija Vilneva. Ali treba imati na umu da su adaptacije istovremeno i interpretacije djela, naročito kada imate autorskog režisera. Kroz njih dobijate tuđu viziju originala, svojevrsno prepričavanje, a ne „prevod” u novi medij. Dodatno, film i televizija su vremenski ograničeni svojim trajanjem (ne samo ukupnim trajanjem ili brojem epizoda već i time koliko vremena morate posvetiti svakom događaju na ekranu), tako da je nerealno očekivati da u njima vidimo svu kompleksnost književnosti u kojoj nije čudno da u jednu rečenicu smjestite nečiji čitav život.
U svakom slučaju, veoma mi je drago što je Vilnev snimio te filmove i što su oni toliko uspješni. Dina je ponovo ušla u mejnstrim i to je sjajna stvar. S druge strane, mislim da ovi filmovi nisu naročito dobra adaptacija romana. Svakako su impresivna ostvarenja i imaju nivo vizuelne naracije koji se danas rijetko viđa, ali su ogoljeni do te mjere da je samo kostur priče ostao u njima koji je, moglo bi se reći, njen najmanje zanimljiv sloj. Ipak, mislim da im je najveća mana interpretacija Pola kao antiheroja. To je toliko odstupanje od Herbertove namjere da bih rekao da u potpunosti mijenja duh djela. Pol je u romanu veoma jasno kodiran kao tragični heroj u starogrčkom ključu – zato je Atreid, potomak Agamemnona i Menelaja – a poenta romana jeste u tome što on jeste heroj (u intervjuima Herbert ga poredi sa kraljem Arturom). Njegovo samo postojanje kao „nadbića”, a ne njegove namjere i ciljevi, dovode do svih problema i tragedija romana.
Ipak, svaka prilika da vidimo ekranizaciju ovog kalibra je za pohvalu i uživanje, i pored svih njenih mana (koje svakako nisu toliko ozbiljne, niti su maliciozne kao one u nekim drugim ekranizacijama čije nazive nećemo spominjati jer ih ni ne treba pominjati u pristojnom društvu).
Najponosniji projekti, prevodilački izazovi i borbe za knjige
Iza Vas je bogat opus. Na koje ste autore, serijale ili konkretne knjige najponosniji što ste uspjeli da ih otkrijete, prevedete ili uredite i tako ih dovedete pred čitaoce u Srbiji? Postoji li neki naslov oko kojeg ste morali posebno da se borite sa izdavačkim strukturama da ugleda svjetlost dana?
– Uh, ovo je jako teško pitanje jer je zaista mnogo autora i romana u čije sam objavljivanje bio uključen. Kada sam prestao da radim u Čarobnoj knjizi, osvrnuo sam se na svoj rad i shvatio da sam odabrao za objavljivanje i pregovarao o pravima za preko 2.000 naslova, a da sam uredio oko 600 njih. Naravno, nije sve samo fantastika u pitanju, ali kao što sam već rekao, ona zaista drži posebno mjesto u mom srcu.
Ponosan sam na otkriće i objavljivanje Imena vetra Patrika Rotfusa (iako se, kao i mnogi fanovi, osjećam iznevjereno odsustvom posljednje knjige koju je pitanje da li ćemo ikada dobiti). Bila je to prva knjiga koju sam samostalno odabrao za objavljivanje u Laguni, nepunih nedelju dana nakon što sam počeo da radim, i posljednja zbog koje sam propuštao da izađem na pravoj stanici iz prevoza jer sam se začitao.
Značajni su mi i serijali Prostranstvo Džejmsa Korija, zatim Demonski ciklus Pitera Breta i, naravno, osam romana Dejvida Gemela, od kojih su četiri objavljena u Laguni, a četiri u Čarobnoj knjizi.
Gemel je ostavio dubok trag na mene, kako svojim pisanjem, tako i svojim karakterom. Davno je postojala ideja u klubu ljubitelja fantastike „Lazar Komarčić” da ga dovedemo u Beograd, ali se izjalovila, a on je naredne godine preminuo. Nikad nisam prežalio što nisam više zagrizao tu ideju, ali u tom trenutku nijedno njegovo djelo nije bilo objavljeno u Srbiji i malo je bilo nas koji smo znali za njega. Drugi razlog zašto su mi njegove knjige na posebnom mjestu jeste što sam u Čarobnoj imao priliku i da ih prevodim, a to je zaista jedinstven doživljaj. Drugačije čitate knjige kad ih prevodite. I radnja, i likovi, i sami autori su vam nekako bliži, više vam okupiraju svijest. Svaka riječ postaje visceralna, a svaki doživljaj živopisniji. Znam prevodioce koji ne mogu da prevode određene žanrove zbog toga, iako vole da ih čitaju. Tekst im je previše intenzivan kad ga prevode.
Na kraju, jako sam ponosan na svoj rad na serijalu Dina i zaista mislim da je izdanje Čarobne knjige najbolje koje je kod nas objavljeno.
Što se tiče borbi, najviše ih je bilo oko Eriksonove Malaške knjige palih. Tu je od starta bilo neizvjesno da li će svaki sljedeći naslov biti objavljen. Jako mi je drago što su se sami fanovi na kraju izborili za završetak serijala (ja sam iz Lagune otišao davno prije toga). Takav rad fanova nije ništa novo u svijetu fantastike – brojne su američke serije koje su tako spašene – ali Erikson je jedinstvena takva akcija na našim prostorima. Nevezano za fantastiku, najveća borba te vrste mi je bila za Jua Nesbea, čije su se rane knjige jako loše prodavale i koji je tek sa petim ili šestim romanom dospio na mjesto koje je od početka zasluživao.
Kao veliki ljubitelj antičke književnosti i istorije, kako gledate na najnoviji film Kristofera Nolana, Odisej? Da li savremeni spektakli tog tipa uspijevaju da zadrže duhovnu i mitološku suštinu Homerovog epa, ili se sve češće gube u vizuelnim efektima i podilaženju modernoj publici?
– Filmski spektakli su uvijek bili više vezani za spektakl nego za autentično prenošenje originalne priče, bez obzira da li se radi o Benu Huru, Borbi titana ili Nolanovoj Odiseji. To nije nužno problem. U pitanju su zaista spektakularni filmovi. A kao što sam već rekao, teško ćete naći adaptaciju koja nije istovremeno i interpretacija. Čak i kad pogledate nešto poput trilogije Gospodar prstenova, koju lično smatram jednom od vjernijih adaptacija, i tu imate nivo interpretacije (npr. Faramir kao nesigurni plemić željan očeve ljubavi i uvažavanja, spram vjerovatno jednog od najmudrijih ljudi u Tolkinovom svijetu koji ne samo da odmah shvata prirodu Frodovog poslanja i izričito odbija prsten, već je i neko za koga Sem kaže da ga po ponašanju podsjeća na čarobnjake; dakle, na anđeosku silu na zemlji). Stoga mislim da najviše što možemo očekivati od adaptacije jeste da joj srž odražava suštinu djela koje obrađuje.
U tom smislu, Nolanova Odiseja mi je slična Vilnevovoj Dini. Impresivan film koji maši suštinu svog junaka, mijenja ga u novog karaktera kakav nije u izvornom djelu i gradi ostatak priče na tome. Pride, kod oba ova dela mi je veoma krivo što su autori raskoš i čudnovatost predloška žrtvovali da bi napravili nešto svedeno, pojednostavljeno i, u Nolanovom slučaju, vizuelno ružno.
U oba slučaja najveći kvalitet ovih filmova mi je što nas podsjećaju na knjige koje treba čitati. Svako ko želi da doživi Odiseju treba da je pročita. To je svakako bitnije od toga da li je film dobar ili da li mi se svidio.
Između ekrana i papira: Budućnost knjige u digitalnom dobu
Danas se često vodi polemika o sudbini papira u digitalnom dobu. Da li mislite da će elektronska knjiga u nekoj budućnosti potpuno zamijeniti štampano izdanje ili smatrate da papir posjeduje taktilnu i emotivnu vrijednost koju ekrani ne mogu da nadmaše? Šta ta eventualna prevlast digitalnog formata sa sobom nosi — kako za izdavače i knjižare, tako i za same čitaoce i kulturu čitanja uopšte?
– Evo jedne simpatične priče: Početkom 2011. godine nabavio sam prvi digitalni čitač knjiga. Nakon pola godine ekskluzivnog čitanja u tom formatu, otišao sam na more i ponio papirnu knjigu. Imao sam probleme sa čitanjem jer sam stalno zastajkivao da pomirišem papir! Imam jednog prijatelja pisca koji je u mladosti mogao da vam po mirisu papira kaže ko je izdavač knjige i koja je edicija u pitanju. Papir svakako ima neku moć, ne samo zbog mirisa štampe već i zbog teksture, jer mi jesmo taktilna bića.
Na stranu te lične anegdote, ne mislim da će papirna knjiga ikada nestati. Mislim da smo trenutno na pragu potpuno suprotnog trenda – povratka papirnih knjiga na velika vrata. Više stvari doprinosi tome: počinje da se formira naučno potvrđen konsenzus o štetnim efektima društvenih mreža, upotrebe telefona, pa čak i čitanja sa ekrana. Ovi efekti nisu ni mali ni naivni, i već su počeli da dovode do intervencija na nivou država. U Australiji je zabranjeno korišćenje društvenih mreža maloljetnim licima mlađim od 16 godina; Evropska unija upravo je predložila sličan zakon za djecu do 13 godina starosti. U Švedskoj je u posljednjih par godina započet proces vraćanja na papirne udžbenike zato što se ispostavilo da čitanje sa tableta ne razvija podjednako pismenost i razumijevanje teksta kao klasičan udžbenik. Ove godine pojavili su se i članci u kojima profesori elitnih svjetskih univerziteta govore kako studenti književnosti nijesu više u stanju da pročitaju knjigu od početka do kraja.
Sve veća upotreba velikih jezičkih modela poput Čet-džipitija, Kloda, Džeminija i drugih u svrhu „pisanja” i objavljivanja romana, kao i sve prisutnija pojava sadržaja okarakterisanog kao „splačine” generisane putem vještačke inteligencije (AI slop), dovele su do naznaka pobune protiv ovakve upotrebe veštačke inteligencije. Već smo imali u svijetu slučajеve otkazanih ugovora i knjiga povučenih iz prodaje zbog optužbi da su pisci dobar dio teksta generisali, a ne pisali. Pojedini izdavači su krenuli da predlažu naljepnice sa oznakom „napisao čovjek”, a brojni internet „znalci” predlažu vraćanje na pisanje prve ruke na papiru kako bi pisci imali dokaz da su pisali bez upotrebe vještačke inteligencije.
Na kraju, sve veći broj slučajeva gdje digitalni proizvodi najednom postaju pretplatni servisi, a kompanije koje su ih nekad prodavale sad mogu da ih izbrišu iz vaše biblioteke bez vašeg pristanka, dovodi do ponovnog i sve većeg vrednovanja fizičkih proizvoda. Imamo renesansu muzike štampane na vinilnim pločama, skočila je prodaja filmova i TV serija na digitalnim video-diskovima. Tako da predviđam da će papirne knjige postati bitnije u narednim godinama kako ovi trendovi budu jačali. Već vidimo početak tog razvoja – oslikavanje ivica papira na knjigama kao što je Alhemizovana u izdanju Lagune poteklo je iz pokreta zanatskog knjigoveza, gdje se fizička knjiga tretira kao umjetnički predmet.
Mi smo donekle daleko od svega toga jer nismo ušli u ozbiljnu produkciju digitalnih knjiga (a ni audio-knjiga), tako da nas na kraju možda čitava ta faza suštinski i preskoči. U svakom slučaju, ne vidim da će papirne knjige ikada izaći iz mode.
Kako gledate na savremenu domaću i regionalnu scenu naučne i epske fantastike? Ima li među našim mladim autorima onih koji kvalitetom mogu da pariraju svjetskim imenima, i sa kakvim se izazovima oni danas suočavaju kada pokušavaju da objave roman?
– Nažalost, zbog obaveza ne pratim domaću scenu koliko bi trebalo i koliko bih volio. Naravno da ima talentovanih autora koji imaju veliki potencijal. Veoma mi je zanimljiv Vladimir Martić sa svojim ambicioznim serijalom Dekaton. Ne samo da je atipičan domaći pisac epske fantastike po tome što izbjegava staroslovenski ili istorijski milje koji je, nažalost, postao kliše, već i po tome što je odličan primer dobrog samoizdavaštva sa pratećim reklamnim materijalom, mapama, bukmarkerima itd.
Najveći izazov za domaće autore jeste isti onaj koji sam pomenuo i u kontekstu objavljivanja stranih naslova – balkanska tržišta su relativno mala, a fantastika je žanr na ivici isplativosti kod nas. To pogađa i domaće autore. Osim toga, rekao bih da postoji određena stigma među čitaocima prema domaćoj fantastici. Svakako, ono što mislim jeste da domaći autori moraju da budu svjesni da bez obzira na to da li romane objavljuju sami ili iza njih stoji izdavačka kuća, moraće sami da promovišu svoj rad. Većina izdavača nema marketing-odjeljenja, a knjižarski lanci su puni drugih naslova koji su uglavnom svjetski bestseleri, što znači da o njima postoji pregršt informacija na internetu. Tek objavljeni domaći autor nema taj luksuz i mora sam da se zalaže kako bi čitaoci saznali da roman postoji.
Srećom, marketing je uglavnom pisanje i komunikacija, a to su stvari koje bi piscima trebalo da idu od ruke. Na Jutjubu postoji gomila besplatnih vodiča i kurseva. Na kraju, ako sve ostalo padne u vodu, možete kopirati šta rade veliki izdavači i već etablirani pisci.
Poruka mladim autorima i neostvareni izdavački snovi
Za kraj, šta biste poručili mladim ljudima koji danas ulaze u svijet prevođenja ili uredništva u žanrovskoj književnosti? I postoji li još uvijek neki neostvareni „san” — autor ili knjiga koju po svaku cijenu želite da privedete našim čitaocima u budućnosti?
– Da ne misle da će prevoditi ili uređivati samo fantastiku. Kod nas su one izuzetak, a ne pravilo. S vedrije strane, ne znam nijedan bolji posao za ljubitelje knjiga od prevođenja i uređivanja. Radeći oboje, čitaćete knjige dublje i pažljivije nego ikad prije, i dobijaćete iz njih više nego da ste ih čitali iz zabave. Oba posla su zahtjevna na načine koji nisu očigledni i zahtijevaju vještinu. Nemojte koristiti vještačku inteligenciju da vam olakša posao. Danas mnogi poslodavci očekuju da se veliki jezički modeli koriste non-stop i u svakoj mogućoj sferi rada, ali nakon dosta ličnog eksperimentisanja i praćenja istraživanja, moj zaključak je da oslanjanje na ove alate urušava (kod starijih) ili sprečava razvitak (kod mladih) tačno onih kognitivnih funkcija koje su vam najpotrebnije za prevođenje i uređivanje knjiga: kritičko i kreativno mišljenje.
Neostvarenih snova je mnogo. Postoji toliko divnih knjiga koje zaslužuju da ih čitaoci uzmu u ruke i pročitaju, toliko sjajnih autora – i onih poznatih i ranije objavljivanih (Robin Hob) i onih manje poznatih i još neobjavljenih (Robert Džekson Benet, Džeklin Keri) i onih zaboravljenih (Herold Lemb, Fric Lajber) – a ovo su samo oni sa engleskog govornog područja! Italija, Francuska, Kina, Koreja, Japan – sve imaju fantastičnu plejadu pisaca fantastike koji itekako zaslužuju da budu objavljeni, da ni ne ulazimo u mitove, epove i zbirke bajki koji ili nikada nisu prevedeni u cjelosti ili nisu prevođeni s originalnih jezika. Svi ti snovi nisu „nestali poput suza na kiši” (kad smo već kod filmskih adaptacija romana fantastike), samo čekaju neko bolje vrijeme.
