Velike sile za istim stolom, svjetske krize i dalje bez odgovora

Trilateralni sastanak Foto: Printscreen

Iza diplomatskih osmijeha i opštih poruka o miru krije se povratak logike direktnog dogovaranja velikih igrača, dok pitanja Ukrajine, Irana i uloge Evrope ostaju po strani.

Trilateralni susret Donalda Trampa, Vladimira Putina i Si Đinpinga u Šenženu predstavlja prvenstveno diplomatski manevar visoke simbolike, dok je njegov suštinski domet u rješavanju akutnih svjetskih kriza ostao ograničen. Iako su svjetski mediji događaj ispratili kao istorijski, pažljivije čitanje završne deklaracije i političkog konteksta ukazuje na to da su sva trojica lidera sastanak iskoristila za ostvarivanje sopstvenih, nerijetko suprotstavljenih ciljeva.

Tramp i Đinping pružili politički štit Putinu

Završni dokument iz Šenžena počiva na opštim mjestima koja ne obavezuju nijednu stranu na konkretne ustupke. Izjave o tome da se „nuklearni rat nikada ne smije voditi“ i podrška reformi Ujedinjenih nacija predstavljaju diplomatsku retoriku bez operativne težine, budući da nisu definisani nikakvi rokovi niti mehanizmi kontrole naoružanja.

Najindikativniji dio deklaracije odnosi se na međunarodno pravosuđe, gdje se direktno kritikuje rad Međunarodnog krivičnog suda (MKS) i insistira na imunitetu državnih zvaničnika. Ovim potezom Vašington i Peking su praktično pružili politički štit Vladimiru Putinu, čime se dodatno urušava autoritet međunarodnih pravosudnih institucija.

Sa druge strane, izostanak bilo kakvog pomena Ukrajine u završnom tekstu i odsustvo konkretnih obaveza u vezi sa sukobom u Iranu jasno pokazuju da se o najosjetljivijim bezbjednosnim pitanjima nije postigao dogovor – ili se o njima pregovara iza zatvorenih vrata, daleko od očiju saveznika.

Računica velikih sila

Svaki od trojice lidera iz Šenžena izlazi sa različitim političkim dobitkom. Za Si Đinpinga, glavni cilj je bio pozicioniranje Kine kao nezaobilaznog globalnog posrednika, u čemu je ostvario visok rezultat jer je Peking uspio da ugosti lidere SAD i Rusije i tako demonstrira diplomatsku nadmoć i ulogu glavnog arbitra.

Vladimir Putin je na sastanak došao sa ciljem izlaska iz međunarodne izolacije i legitimacije ruske pozicije. Njegov dobitak je takođe visok, jer sam čin sjedenja za istim stolom sa liderom SAD, uz kritiku MKS-a, poništava napore Zapada da ga diplomatski izoluje.

Sa druge strane, Donald Tramp je nastojao da uključi Kinu u pregovore o nuklearnom razoružanju i projektuje sopstvenu moć. Njegov rezultat ostaje neizvjestan – ostvaren je direktan kontakt, ali bez opipljivih ustupaka Moskve i Pekinga, dok njegov odlazak bez izjava ostavlja prostor za različite naknadne interpretacije.

Posljedice po Evropu i manje države

Ovakav format razgovora nosi ozbiljnu poruku za Evropsku uniju i Kijev. Činjenica da se o globalnoj bezbjednosti i energetskim tokovima razgovara u tročlanom formatu „velikih“, dok se rat na evropskom tlu u zvaničnom dokumentu ignoriše, potvrđuje trend marginalizacije Evrope u ključnim geopolitičkim procesima. Povratak logike „koncerta velikih sila“, gdje Vašington, Moskva i Peking direktno pregovaraju o sferama uticaja i energetici bez konsultacija sa tradicionalnim partnerima, stvara novu neizvjesnost.

Za male države, uključujući prostor Zapadnog Balkana, ovakav razvoj događaja znači da će se pritisci velikih sila sve manje odvijati kroz multilateralne institucije, a sve više kroz direktne bilateralne dogovore u oblasti energetike i infrastrukture.

Susret u Šenženu nije donio mir, ali je ozvaničio novu realnost međunarodnih odnosa: svijet u kojem se najvažnije odluke donose u uskom krugu nuklearnih sila, pri čemu se principijelnost i međunarodno pravo lako žrtvuju zarad trenutnog pragmatizma i političkog marketinga. Prava vrijednost ovog sastanka vidjeće se tek u narednim mjesecima, kroz eventualne promjene na frontovima u Ukrajini i na Bliskom istoku.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *