U učionici sam kreirao kutak u kojem dijete koje završi redovne obaveze ne mora da čeka ostale, već može da nastavi da razvija svoje potencijale kroz različite „kutije interesovanja“, kaže za Regionpress jedan od rijetkih učitelja u Crnoj Gori Sava Kovačević.
Šta ako škola ne bi bila samo mjesto gdje djeca uče lekcije, već prostor u kojem uče da misle, istražuju, griješe, pokušavaju ponovo i vjeruju da mogu? Upravo iz tog pitanja polazi učitelj Sava Kovačević, koji za Regionpress govori o tome da već godinama nastoji da učionicu pretvori u mjesto iskustva, radoznalosti i otkrivanja. Njegov moto „škola nije mjesto, to je osjećaj“ najbolje opisuje pristup u kojem dijete nije pasivni primalac znanja, već aktivni učesnik sopstvenog razvoja.
Od „Škole životnih vještina“, u kojoj su djeca učila da spakuju kofer, naprave doručak ili koriste 3D štampač i robote, do My_space prostora u kojem mogu da istražuju prema sopstvenim interesovanjima i tempu, Kovačević školu posmatra kao produžetak stvarnog života.
U razgovoru za naš portal govori o tome zašto djeca gube „glad za školom“, šta roditelji često rade iz najbolje namjere, ali i kako ih treba učiti da ne vjeruju svakoj informaciji koju pronađu na internetu. A kada se tome doda činjenica da dijeli ime i prezime sa čuvenim komandantom Savom Kovačevićem, razgovor dobija i jednu posebnu, duhovitu dimenziju: „Kod mene se ne komanduje, kod mene se istražuje.“
Korak po korak
Kako ste došli na ideju da postanete učitelj, posebno imajući u vidu da su muškarci danas mnogo rjeđe zastupljeni u toj profesiji?
– Oduvijek sam znao da ću biti učitelj. Kao dječak sam volio ovaj posao i danas imam osjećaj da nisam ja izabrao profesiju, već da je ona, na neki način, pronašla mene.
Sjećam se sebe kao dječačića. Kao najstariji u široj porodici često sam bio uz mlađu braću i sestre, pokazivao im domaće zadatke, pomagao kada nešto ne razumiju, slušao ih i pokušavao da budem podrška. Kasnije, u srednjoj školi, matematika mi je išla nešto bolje, pa sam i među drugovima često bio onaj koji će sjesti pored nekoga, objasniti mu zadatak i pomoći mu da sam dođe do rješenja. Tada još nijesam razmišljao o tome kao o budućem pozivu, ali danas vidim da su to bili prvi koraci.
Zato je odlazak na Učiteljski fakultet u Nikšiću došao prirodno. Bio je to nastavak nečega što je u meni već postojalo, potreba da budem uz djecu, da ih slušam, razumijem, podržim i pomognem im da otkriju ono što mogu i budu najbolja verzija sebe.
Tačno je da su muškarci danas rjeđe zastupljeni u učiteljskoj profesiji. Međutim, nikada nijesam svoj izbor posmatrao kroz to koliko muškaraca ili žena ima u učionici. Djeci je potrebna raznolikost odraslih uzora, ali prije svega im je potreban čovjek koji će biti prisutan, pravedan, topao, dosljedan i spreman da vjeruje u njih. Biti učitelj je mnogo više od pola, zanimanja ili radnog mjesta. To je odgovornost i odnos koji gradite sa djetetom.
Zato danas mogu reći da sam učiteljski poziv birao korak po korak, a možda je još tačnije reći, profesija je pronašla mene. I što sam više učio o djeci, obrazovanju i sebi, sve sam više shvatao da sam upravo tamo gdje treba da budem.
Šta Vas je inspirisalo da nastavu predajete drugačije od uobičajenog pristupa?
-Nije me inspirisala želja da nastavu realizujem drugačije samo da bih bio drugačiji. Inspirisala su me djeca. Kada pratite njihove potrebe, mogućnosti, interesovanja i način na koji reaguju na različite pristupe onda stvarate okruženje u kom se razvijaju. Učitelj mora da osjeti dijete šta ga pokreće, šta mu budi radoznalost, kada mu pažnja raste i kada se u procesu učenja osjeća uspješno. Kada pronađete taj trenutak, zapravo ste „kupili“ njegovu pažnju i uveli ga u proces u kojem više nije samo neko ko prima znanje, već aktivno učestvuje u sopstvenom učenju.
Moja ideja je bila da djeci ne ponudim samo paket znanja koji treba da usvoje, već i paket vještina, iskustava i vrijednosti koji će im pomoći da učenje dožive kao dio sopstvenog razvoja. Da nauče da istražuju, pitaju, pokušavaju, pogriješe, sarađuju i ponovo pokušaju.
Iz tog dugogodišnjeg iskustva postepeno se gradio i moj moto „škola nije mjesto, to je osjećaj“, u kojoj je dijete u centru. Ne polazim od pitanja „Kako ću ja predavati?“, već od pitanja „Kako će djeca najbolje učiti?“. Kada nastavu postavite iz te perspektive, učionica prestaje da bude mjesto u kojem učitelj prenosi znanje, a postaje prostor u kojem djeca znanje otkrivaju, povezuju i pretvaraju u iskustvo. Jednostavno je, prvo upoznati dijete, a tek onda birati način na koji ćete ga nečemu naučiti.
Na početku je bio oprez, kasnije podrška
Kada ste počeli sa tim pristupom, kakva je bila reakcija uprave i kolega — jeste li imali njihovu podršku ili je bilo sumnje da će uspjeti?
– Prirodno je da na početku postoji zainteresovanost, ali i određena doza opreza i pitanja: Šta je to? Da li će uspjeti? Kako će djeca reagovati? Mislim da je to sasvim prirodan dio svakog novog pristupa.
Međutim, kada pogledate proces, zadovoljnu djecu, njihovu uključenost i rezultate koje postižu, onda se prirodno budi i interesovanje drugih. Nakon što sam prezentovao različite aktivnosti i način na koji ih realizujemo, kolege su počele same da primjenjuju neke od tih ideja u svom radu. Kroz iskustvo su se uvjerili koliko je važno da danas razvijamo samostalno, savjesno i svjesno dijete koje nije samo posmatrač, već aktivni učesnik nastavnog procesa.
Kolege su mi uvijek bile podrška i podstrek. Za mene je to i najveća vrijednost promjene kada dobra ideja prestane da bude ideja pojedinca i postane dio kulture škole.
Šta ste prvo primijetili kod djece što vas je navelo da kažete: „Moramo drugačije da ih učimo“?
-U jednom trenutku, škola je počela da gubi svoje prirodno mjesto u životu djeteta. Kao da je postala sporedna stvar koja se sve više bori za pažnju djece, umjesto da djeca sama žele da budu njen dio. Djeca su izgubila svojevrsnu „glad za znanjem“, a zatim i „glad za školom“.Tada sam počeo ozbiljno da razmišljam: Kako da napravimo školu po mjeri djeteta? Školu u koju dijete dolazi sa radošću, u kojoj želi da uči, da se druži, istražuje i napreduje?
Ne vjerujem da odgovor leži u tome da od djece tražimo da se promjene kako bi odgovarala školi. Mislim da moramo mijenjati naš pristup. Ako želimo dijete koje je radoznalo, odgovorno i aktivno, onda mu moramo dati priliku da takvo i bude.Zato za mene „škola po mjeri djeteta“ nije škola u kojoj je sve lako. To je škola u kojoj dijete ima razlog da uči. Škola u kojoj se znanje ne nameće, već budi radoznalost koja dijete vodi ka njemu.
Moramo da mijenjamo pristup
Kako u učionici sa 29 učenika primijeniti princip da svako dijete uči na svoj način i svojim tempom?
-Veoma izazovno, posebno kada imate učionicu sa 29 učenika, a radite u školi koja ima oko 2.000 učenika. U takvom sistemu svaki minut mora biti dobro planiran. Pored realizacije uobičajenog plana i programa, stalno pokušavam da pronađem prostor za ono što nazivam „iskrom“ nešto što će okupirati pažnju djeteta, probuditi radoznalost i pokrenuti ga da poželi da sazna više.
Jedan od odgovora pronašao sam kroz My_space, prostor u kojem dijete može da raste svojim tempom. U učionici sam kreirao kutak u kojem dijete koje završi redovne obaveze ne mora da čeka ostale, već može da nastavi da razvija svoje potencijale kroz različite „kutije interesovanja“. Tako svako dijete dobija priliku da istražuje ono što ga zanima, razvija individualnost i unapređuje svoje sposobnosti.
Ponekad školu izmjestimo i izvan učionice. Kreiramo onlajn resurse koji nam postaju podrška u učenju i omogućavaju djetetu da određene sadržaje istražuje u skladu sa svojim mogućnostima i tempom. Međutim, nijedan alat nije dovoljan sam po sebi. Ključno je pratiti dijete znati gdje je, šta može, gdje mu treba podrška i kako napreduje. Zato mi je konstruktivna povratna informacija jedan od najvažnijih elemenata rada. Dijete mora da zna ne samo šta je uradilo dobro, već i kako može da bude bolje.
Od peglanja do pakovanja kofera i spremanja palačinki i priganica
Koja je najneobičnija metoda koju ste koristili, a koja se pokazala uspješnom?
-Možda je jedna od najneobičnijih metoda, barem prije petnaestak godina, bila kada sam kreirao projekat „Škola životnih vještina“. Ideja je bila jednostavna, da znanje iz različitih predmeta povežemo sa stvarnim životom i da djecu učimo onome što će im pomoći da budu samostalna i odgovorna.
Tako smo u školi peglali, pakovali kofer, organizovali svoj prostor, slagali ormar i uređivali sobu. Pravili smo palačinke, priganice, zdrave obroke, smutije, voćne salate i bakine kolače. Učili smo da vežemo pertle, kreiramo odjevne kombinacije, koristimo tehnologiju, 3D štampač i robote.Nekome je tada možda bilo neobično da djeca u školi uče kako da spakuju kofer ili naprave doručak. Meni je upravo to bila škola, da shvatimo da je obrazovanje svuda oko nas i da svaki trenutak može biti prilika za učenje.
Kroz takve aktivnosti djeca nijesu samo učila neku konkretnu vještinu. Učila su da pokušaju, da pogriješe, da ne odustanu, da pitaju za pomoć i da urade nešto sama. Borili smo se sa onim malim nesigurnostima koje svako dijete nosi i, korak po korak, gradili samopouzdanje i osjećaj odgovornosti.
Moram vam reći da je „Škola životnih vještina“ vremenom postala i jedna regionalna priča. Ideja je stigla do brojnih nastavnika i učionica širom regiona i Evrope i podstakla ih da na sličan način povezuju školu sa stvarnim životom. To mi je posebno dragocjeno, jer dobra pedagoška ideja dobija pravi smisao tek kada izađe iz jedne učionice i počne da živi kroz iskustva druge djece i nastavnika.
Zato sam uvijek vjerovao da škola ne smije biti odvojena od života. Škola je život u malom. Ako dijete u njoj nauči da misli, istražuje, sarađuje, brine o sebi i drugima i vjeruje da može nešto da uradi, onda smo ga pripremili za mnogo više od testa i ocjene.Možda je upravo u tome bila neobičnost tog pristupa: učili smo djecu stvarima koje izgledaju male, a zapravo znače velike stvari.
Djeci dajemo previše odgovornosti i zatrpavamo ih različitim aktivnostima privatnim časovima
Šta roditelji najčešće rade iz najbolje namjere, a zapravo otežavaju djetetu da zavoli učenje?
-Mislim da roditelji najčešće rade stvari iz ljubavi i najbolje namjere. Problem nastaje kada iz te želje da djetetu olakšaju život počnu da rade ono što bi dijete trebalo samo da nauči.Prezaštićuju ih. Radimo stvari umjesto njih, rješavamo njihove probleme, nosimo čak i njihove školske torbe. Dijete kroz takva iskustva ne dobija priliku da osjeti: „Ja mogu.“ Samostalnost se ne uči tako što djetetu sve olakšamo, već tako što mu damo prostor da pokuša, pogriješi, popravi i ponovo pokuša.Ponekad, odemo i u drugu krajnost.
Djeci dajemo previše odgovornosti i zatrpavamo ih različitim aktivnostima privatnim časovima, školama, kursevima, treninzima i brojnim dodatnim sadržajima. Sve to može biti vrijedno, ali pitanje je mjere i smisla.Dijete se tada može naći u situaciji da ima toliko različitih obaveza i alternativa da više nema fokus, ne zna gdje je zapravo njegovo vrijeme za igru, odmor, druženje, istraživanje i spontano učenje. Škola, koja bi trebalo da bude važan i prirodan dio njegovog razvoja, počinje da se takmiči za njegovo vrijeme i pažnju.Mislim da djeci ne treba ni život bez izazova, ni život zatrpan obavezama. Potrebna im je mjera, prostor i povjerenje.
Roditelj ne treba da bude neko ko će stalno nositi djetetovu torbu. Treba da bude neko ko će ga naučiti kako da je jednog dana samo ponese, jer cilj nije da djetetu uklonimo svaki teret. Cilj je da ga osposobimo da ga može nositi samo.
Da li mentalne mape i istraživačko učenje mijenjaju samo znanje ili i način razmišljanja djeteta?
-Ne mijenjaju samo ono što dijete zna, već i način na koji razmišlja. Učenje jeste proces u kojem dijete pamti i usvaja nova znanja, ali njegova prava vrijednost je u tome što istovremeno razvija misaone procese tako povezuje, zaključuje, postavlja pitanja, traži rješenja, kreira i stvara.Mentalne mape, istraživačko učenje i različite tehnike učenja upravo to omogućavaju.
Dijete ne uči samo šta treba da zapamti, već postepeno otkriva kako ono najbolje uči. Neko će nešto bolje zapamtiti kroz sliku, neko kroz priču, pokret, razgovor, praktičan zadatak ili povezivanje sa prethodnim iskustvom. Kada dijete to prepozna kod sebe, ono postaje svjesnije sopstvenog procesa učenja i preuzima veću odgovornost za njega.
Zato mislim da je jedan od najvažnijih ciljeva obrazovanja da dijete ne nauči samo da zna, već da nauči kako da misli, kako da uči i kako da ono što zna upotrijebi da stvori nešto novo. To je korak od reproduktivnog ka stvaralačkom učenju.
Novi zadatak škole je da isprati dijete u vrijeme interneta
Ako dijete danas može za nekoliko sekundi pronaći gotovo svaku informaciju na internetu, šta ga zapravo treba učiti?
-Danas dijete može za nekoliko sekundi pronaći odgovor na gotovo svako pitanje. Upravo tu počinje novi zadatak škole. Nije više najveća vrijednost u tome da dijete zna gdje se informacija nalazi, već da zna šta sa njom da uradi. Internet nam može ponuditi odgovor, ali ne može umjesto djeteta odlučiti da li je taj odgovor tačan, važan, koristan i vrijedan povjerenja.
Prije svega, treba ga učiti kako da postavi dobro pitanje. Dobro pitanje često je pola istraživanja. Zatim, kako da pronađe odgovarajuće izvore, kako da ih međusobno uporedi i kako da dođe upravo do one informacije koja mu je potrebna.Međutim, tu proces ne bi smio da se završi. Dijete mora da nauči da informaciju analizira, da pita: Ko je ovo objavio? Na čemu se tvrdnja zasniva? Da li postoji drugi izvor koji to potvrđuje? Da li je informacija vjerodostojna i tačna? I, što je možda najvažnije, kako da je provjeri prije nego što joj povjeruje ili je podijeli sa drugima.I na kraju, kako te informacije iskoristiti i uklopiti u novu priču.
Svjesni smo da je onlajn prostor prepun korisnih sadržaja, ali i netačnih, nepotpunih i manipulativnih informacija. Zato mislim da djecu treba naučiti i jednoj važnoj vještini “da sumnjaju”. Ne da sumnjaju u sve, već da ne prihvataju sve zdravo za gotovo.Ta zdrava sumnja pokreće istraživanje. Ona dijete navodi da postavi dodatno pitanje, potraži drugi izvor, provjeri činjenicu i formira sopstveni zaključak. Tako razvijamo kritičko mišljenje i odgovoran odnos prema informacijama.
Danas više nije dovoljno pitati dijete: „Šta si pronašao?“ Mnogo je važnije pitati ga: „Kako znaš da je to tačno?“Mislim da je upravo u tome jedna od ključnih uloga savremene škole da od djece ne pravimo samo korisnike informacija, već istraživače, kritičke mislioce i odgovorne kreatore znanja.
Kada biste mogli promijeniti jednu stvar u crnogorskom obrazovanju, šta bi to bilo?
-Kada bih mogao da promijenim jednu stvar u crnogorskom obrazovanju, promijenio bih način na koji posmatramo dijete i njegovo učenje.Volio bih da prestanemo da školu mjerimo prvenstveno kroz količinu sadržaja koji je dijete usvojilo i ocjenu koju je dobilo, a da mnogo više gledamo koliko je dijete napredovalo, šta je otkrilo o sebi, koje je vještine razvilo i koliko je postalo samostalnije, radoznalije i spremnije da uči.
Volio bih da svako dijete može da kaže: „Ovdje pripadam. Ovdje mogu da budem ono što jesam. Ovdje učim svojim tempom i ovdje postajem bolja verzija sebe.“
Ja sam Sava Kovačević koji ne komanduje, nego istražuje
Da li vam se dešava da djeca ili roditelji, kada čuju Vaše ime i prezime, prvo pomisle na komandanta Savu Kovačevića — i kakva je obično njihova reakcija?
-Dešava se, ali mnogo češće kod starijih ljudi. Kada čuju moje ime i prezime, oni se gotovo odmah sjete komandanta Save Kovačevića. Mlađe generacije, a posebno djeca, uglavnom ne prave tu poveznicu. Njima sam jednostavno učitelj Sava. Ponekad me ipak neko dijete pita: „Učitelju, jeste li vi komandant Sava?“ Tada se nasmijem i kažem: „Jesam, ali kod mene se ne komanduje, kod mene se istražuje, dogovara i zajedno otkriva.“
Komandant Sava Kovačević je oličenje jednog vremena, jedne epohe i jednog istorijskog nasljeđa. To je priča koja pripada istoriji i generacijama koje su je stvarale i pamte. Učitelj Sava danas pokušava da trasira neki svoj put, vezan za ljude, djecu i ono što ostaje iza nas.
Meni je važno da djeca sa mnom dožive neke aktivnosti, iskustva i trenutke koje možda neće imati priliku da dožive na nekom drugom mjestu. Da zajedno nešto napravimo, istražimo, pogriješimo, nasmijemo se, naučimo i kažemo: „Ovo ćemo pamtiti.“a jeste upravo to moja mala „komandantska misija“. Kada jednog dana dijete čuje ime Sava Kovačević, prvo pomisli na svog učitelja i neko lijepo iskustvo iz škole biće mi drago što sam svojim imenom ispisao makar jednu malu, svoju priču.
