Roditelji, zaposleni i direktor imaju različite uloge, kaže za Regionpress Vesna Nikolić, direktorica vrtića „Ljubica Popović, naglašavajući da svi imaju jednu zajedničku misiju – da svakom djetetu obezbijede sigurno, srećno, podsticajno i bezbrižno djetinjstvo.
Direktorski posao u vrtiću mnogo je više od organizacije i administracije – to je svakodnevna odgovornost prema nekoliko hiljada djece, njihovim roditeljima i oko 650 zaposlenih. U razgovoru za Regionpress Vesna Nikolić, direktorica podgoričkog vrtića JPU „Ljubica Popović“, govori o izazovima rukovođenja velikim kolektivom, odnosu sa roditeljima, usklađivanju posla i porodice, ali i o tome šta joj daje snagu da svakog dana iznova bira isti poziv – rad sa djecom.
Rad sa djecom za nju nije počeo direktorskom funkcijom. Prije nego što je preuzela odgovornost rukovođenja vrtićem, radila je kao vaspitačica, pa iskustvo iz neposrednog rada sa djecom i danas predstavlja važan dio njenog pogleda na posao. Možda to najbolje ilustruje anegdota koju i danas prepričava sa osmijehom. Dječak, tada star svega dvije i po godine, pitao je zašto se ne zaposli jer se po cijeli dan igra sa djecom.
Danas, sa druge pozicije i mnogo većom odgovornošću, na taj dječji pogled može da gleda i kao na lijep podsjetnik koliko je posao u vrtiću istovremeno ozbiljan i poseban. Kao direktorka, odgovorna je za djecu, roditelje i veliki kolektiv zaposlenih, ali u središtu svih tih odnosa ostaje isto pitanje: šta je najbolje za dijete? Upravo u tome vidi najveći izazov svog posla – da, uprkos procedurama, administraciji, očekivanjima i različitim interesima, djeca nikada ne budu na drugom mjestu.
Vrtić je mjesto na kojem dijete pravi svoje prve korake u društvu
Direktorska pozicija u vrtiću nosi veliku odgovornost. Šta Vam je u tom poslu danas najveći izazov?
– Istina, ne veliku, već najveću. Kažem to zato što je vrtić mjesto na kojem dijete pravi svoje prve korake u društvu. Tu stiče prva iskustva o tome kako ga drugi doživljavaju, poštuju i prihvataju, a upravo na tim iskustvima gradi način na koji će se i samo odnositi prema drugima.
Od prvog dana ovu poziciju doživljavam kao priliku i odgovornost, a ne kao funkciju. Trudim se da vrtić bude jedna sigurna zajednica djece, roditelja i zaposlenih, utemeljena na povjerenju, ljubavi, poštovanju, jer samo tako vrtić može da bude mjesto sveukupnog razvoja za svako dijete.
Najveći izazov je da u svakodnevnim obavezama, procedurama, očekivanjima i različitim interesima nikada ne izgubimo iz vida ono najvažnije, a to su djeca. Bez obzira na sve probleme koji nas okupiraju, prekobrojnost, nedostatak prostora, spora administracija, procedure… djeca ne smiju da budu žrtve toga. Roditelji imaju svoja očekivanja, zaposleni svoje potrebe, a rukovodstvo mora da vodi računa o organizaciji, finansijama i propisima. U svemu tome ponekad se interes djece stavi kao sekundaran. Moj zadatak je da nas uvijek vraćam toj jednostavnoj, ali suštinskoj istini, da smo mi tu zbog djece, a ne ona zbog nas. Oni imaju samo jednom ovo doba, doba predškolstva, nemaju vremena da čekaju na procedure, administracije i da se svi dogovorimo i jedni drugima objasnimo šta je najbolje za njih. Smatram svojom obavezom da budem glas djece i da svaku odluku donosim vodeći računa o njihovom najboljem interesu.
Najzahtjevnije je pronaći ravnotežu između očekivanja roditelja i onoga što je najbolje za djecu
Kada biste morali da izdvojite ono što je najzahtjevnije u odnosu sa roditeljima, šta bi to bilo?
– Najzahtjevnije je pronaći ravnotežu između očekivanja roditelja i onoga što je zaista najbolje za dijete. Roditelji su danas informisani, posvećeni i imaju visoka očekivanja, što je sasvim razumljivo jer svi žele najbolje za svoju djecu.
Ipak, ponekad se fokus usmjeri na želje odraslih, a manje na stvarne potrebe djeteta. Tada je važno strpljivo razgovarati, saslušati i zajedno tražiti rješenja. U takvim situacijama uvijek se vraćam istom pitanju: „Šta je najbolje za dijete?“ Kada to postavimo kao zajednički cilj, mnogo lakše dolazimo do razumijevanja.
Danas upravljam kolektivom u koji sam radila, odluke donosim s razumijevanjem na prvom mjestu za ljude kao najvredniji resurs
A kada su u pitanju zaposleni?
– Nije jednostavno biti istovremeno podrška kolegama i osoba koja donosi konačne odluke. Ja sam na poziciju direktora došla iz svog kolektiva. Uvijek sam imala sjajne odnose sa svim koleginicama i kolegama, a mislim da sam osoba sa kojom je lako komunicirati, prilično otvorena i transparentna. E sad, ako to posmatramo s aspekta da rukovodim kolektivom od 650 ljudi, dominantno žena, žena u Crnoj Gori. Jasno je da svaku od njih vidim sa svim ulogama koje imaju u svakodnevnom životu. One su majke, ćerke, sestre, snahe u Crnoj Gori. Bez obzira što su nam svima usta puna rodne ravnopravnosti, znamo da je uloga žene u našem društvu izuzetno velika. Tako da moram imati razumijevanja za sve što one donose svaki dan sa sobom i u skladu sa tim upravljati najvrednijim resursima, a to su ljudi.
Pored toga, svako od nas na posao donosi svoje iskustvo, mišljenje i emocije, ali se trudim da nas uvijek podsjetim da nijedna odluka ne treba da bude vođena ličnim interesima, trenutkom koji je uslovljen nečim ličnim, već isključivo dobrobiti djece.
Vjerujem da poštovanje, otvorena komunikacija i međusobno povjerenje čine osnovu dobrog tima. Kada imamo zajednički cilj, a to je kvalitetno odrastanje djece, čak i najteže odluke postaju razumljivije i lakše prihvatljive.
Dječji komentar koji se pamti
Postoji li situacija sa djecom koja Vam je ostala posebno u srcu?
– Ima ih mnogo i svaka nosi neku posebnu emociju. Uvijek mi osmijeh izmami sjećanje na vrijeme kada sam radila kao vaspitačica i kada sam jednom divnom dječaku, koji je volio da pomjera granice, vjerovatno djelovala veoma uporno. Imao je svega dvije i po godine kada me je jednog dana ozbiljno upitao:
„Učiteljice, zašto se ti ne zaposliš?“
Dok sam mu objašnjavala da je moj posao da on bude srećan, bezbrižan, da uči i raste sa svojim drugarima, pogledao me je i rekao:
„Pa dobro, ti se ovdje samo igraš po cijeli dan.“
Taj dječji pogled na naš poziv i danas me nasmije.
Posebno me dirnu trenuci kada dijete koje je bilo nesigurno, povučeno ili uplašeno nakon nekog vremena postane vedro, samouvjereno i srećno. Tada shvatite koliko su važni ljubav, pažnja i strpljenje koje svakodnevno ulažemo. Djeca nas često podsjete na vrijednosti koje odrasli ponekad zaborave – iskrenost, povjerenje i radost u malim stvarima.
Posao koji ne ostaje na vratima vrtića, nosim ga kući sa sobom
Koliko je teško uskladiti profesionalni i porodični život?
-Prilično je izazovno, jer odgovornost direktora ne ostaje na vratima vrtića kada se završi radno vrijeme. Često dio posla i briga nosim kući sa sobom.
Ipak, u našoj porodici postoji navika da jedni drugima budemo podrška. Dijelimo i lijepe i teške trenutke, pa tako ni moji profesionalni izazovi nikada nisu samo moji. Najveći problem je to što sam često fizički odsutna, ali moja porodica vrlo dobro razumije koliko volim svoj poziv. Njihova podrška, strpljenje i razumijevanje pomažu mi da sačuvam ravnotežu i da ne zaboravim da su međuljudski odnosi uvijek važniji od bilo koje administracije ili procedure. Nekako kao da smo svi rasporedili u porodici uloge.
Trudim se da pronađem vrijeme za sebe
Koliko Vam ostane vremena samo za Vas?
-Manje nego što bih željela, ali naučila sam da je briga o sebi važna jednako kao i briga o drugima. Trudim se da pronađem trenutke za predah, jer samo osoba koja je zadovoljna i ispunjena može biti oslonac drugima i kvalitetno obavljati svoj posao.
Jutarnja kafa mali ritual pred početak velikih obaveza
Da li ste sačuvali neki svoj mali ritual?
-Jesam. Volim jutarnju kafu u tišini, prije nego što dan ubrza svoj ritam. Tih nekoliko mirnih minuta pomažu mi da saberem misli, odredim prioritete i podsjetim sebe zbog čega volim posao kojim se bavim.
Porodica mi „puni“ energiju, a ponekada i samo tišina
Šta Vam najviše „napuni baterije“ nakon posebno teškog dana?
-Najviše porodica, a najkvalitetnije kad svi zajedno odemo iz grada. To su trenuci koji vrate energiju i donesu neki spokoj.
A ponekad je to samo prazan stan, tišina… obično nakon neuspjelog poduhvata. Nekad je dovoljan osmijeh djeteta koje ujutru juri u vrtić sa svojim roditeljima. Tada shvatite da, uprkos svim izazovima, radite posao koji ima dubok smisao i ostavlja trag u životima djece. To je najveća nagrada i najveća motivacija da svakog dana nastavite dalje.
Roditelji, zaposleni i direktor imaju različite uloge, ali jednu zajedničku misiju – da svakom djetetu obezbijede sigurno, srećno, podsticajno i bezbrižno djetinjstvo. Kada djecu stavimo u središte svih naših odluka, znamo da smo na pravom putu.
