Šest godina od 30. avgusta: Velika pobjeda naroda, a premalo promjena
U Crnoj Gori se 30. avgusta obilježava šest godina od istorijskih parlamentarnih izbora na kojima su građani, nakon gotovo tri decenije vlasti Demokratske partije socijalista (DPS), olovkom napravili ono što je do tada izgledalo gotovo nemoguće – poslali DPS u opoziciju.
Bio je to dan koji je za veliki dio Crne Gore predstavljao mnogo više od običnih parlamentarnih izbora. Bio je to dan nade da će se poslije tri decenije promijeniti sistem vlasti, način upravljanja državom, odnos prema institucijama, pravdi, ekonomiji i običnom građaninu.
Na izborima 30. avgusta 2020. DPS je osvojio 30 mandata, dok su tri opozicione liste koje su formirale novu parlamentarnu većinu osvojile ukupno 41 mandat. „Za budućnost Crne Gore“ imala je 27, „Mir je naša nacija“ 10, a koalicija „Crno na bijelo“ četiri mandata.
Bila je to istorijska pobjeda
Bila je to istorijska pobjeda s opozicionim narodom i instant političkim ličnostima koje su brzo postale zvijezde padalice.
Foto: Printskrin
Šest godina kasnije, pitanje je mnogo jednostavnije: šta je od tada urađeno i koliko je od onoga što su građani očekivali zaista ostvareno? Očekivanja nijesu bila mala.
Narod je vjerovao da će poslije 30. avgusta biti skinut teret sistema koji je decenijama bio gotovo sinonim za crnogorsku politiku. Vjerovalo se da će doći do dubinskih promjena, a ne samo do promjene ljudi u ministarskim foteljama. Očekivalo se da će država postati efikasnija, institucije nezavisnije, pravosuđe snažnije, korupcija manja, a odgovornost vlasti veća.
Upravo zbog toga 30. avgust nije bio obična smjena vlasti. Bio je to veliki test za one koji su došli poslije DPS-a.
Od „mladih, lijepih i pametnih“ do eksperata
DPS je svojevremeno na vlast došao na krilima generacije koju je javnost doživljavala kao mladu, modernu i novu političku snagu. Poslije gotovo tri decenije dočekao je istorijski poraz.
A onda je, nakon 30. avgusta, uslijedilo nešto što možda najbolje opisuje svu komplikovanost tadašnje pobjede – vlast su preuzeli eksperti.
Četvrti decembar 2020. donio je 42. Vladu Zdravka Krivokapića. U njoj su, između ostalih, bili Dritan Abazović kao potpredsjednik, Jakov Milatović kao ministar ekonomskog razvoja i Milojko Spajić kao ministar finansija i socijalnog staranja. Vlada je bila predstavljena kao ekspertska i trebalo je da bude početak nove političke prakse.
Građani, međutim, nijesu glasali za ekspertsku vladu kao takvu. Glasali su za promjenu.
I tu počinje prvi veliki problem post-30-avgustovske Crne Gore.
Jer promjena vlasti jeste ostvarena, ali se vrlo brzo pokazalo da pobjednici izbora nijesu imali dovoljno međusobnog povjerenja, političkog iskustva i spremnosti na kompromis da tu pobjedu pretvore u stabilnu vlast.
Krivokapićeva vlada nije uspjela da izdrži političke sukobe unutar većine. Umjesto četiri godine stabilne vlasti, dobili smo novu političku krizu i novu vladu.
Abazović – od manjinske vlade do „Temeljnog ugovora“
U aprilu 2022. godine izabrana je 43. Vlada, na čelu sa Dritanom Abazovićem. U njoj su bili predstavnici različitih političkih opcija, uključujući SDP i manjinske partije.
Abazovićeva vlada trajala je kraće nego što se očekivalo, ali je ostavila nekoliko događaja koji su obilježili period nakon 30. avgusta.
Najviše se pamti potpisivanje Temeljnog ugovora sa Srpskom pravoslavnom crkvom, ali i početak ozbiljnijih procesa u borbi protiv organizovanog kriminala i korupcije.
Upravo u tom periodu počela su hapšenja pojedinih visokih državnih funkcionera i ljudi iz bezbjednosnog sektora, a kasnije su istrage Specijalnog državnog tužilaštva dobile dodatni zamah.
Ali ni Abazovićeva vlada nije uspjela da donese političku stabilnost.
I tako je Crna Gora, umjesto da nakon istorijske promjene vlasti dobije period konsolidacije, nastavila da živi u permanentnoj političkoj krizi.
Spajić – nova nada i nova velika očekivanja
Treći veliki politički ciklus poslije 30. avgusta počeo je u oktobru 2023. godine, kada je izabrana 44. Vlada na čelu sa Milojkom Spajićem.
Spajić je u politiku ušao kao jedno od novih lica upravo iz prve post-DPS vlade, gdje je bio ministar finansija. Njegov politički uspon pokazao je koliko je 30. avgust promijenio političku scenu Crne Gore.
Odjednom su ljudi koji prije 2020. godine nijesu bili dio prve političke linije postajali premijeri, ministri, predsjednici Skupštine i ključni donosioci odluka.
Ali ni tu priča nije završena.
U julu 2024. godine rekonstruisana je 44. Vlada. Broj potpredsjednika i ministarstava značajno je povećan, a u vlast su ušle nove političke partije.
Drugim riječima, za šest godina Crna Gora je dobila tri različite vlade – Krivokapićevu, Abazovićevu i Spajićevu – uz rekonstrukciju Spajićeve vlade.
Tri premijera.
Brojne koalicije.
Stotine političkih dogovora.
I mnogo više političke nestabilnosti nego što su građani očekivali kada su 30. avgusta 2020. godine napravili istorijski zaokret.
Šta je onda ostalo od 30. avgusta?
Ovo je možda najteže pitanje.
Jer bilo bi nepravedno tvrditi da se ništa nije promijenilo.
Promijenilo se mnogo toga.
DPS više nije nedodirljiv. Pokazalo se da vlast može da bude smijenjena na izborima. Promijenila se politička scena. Otvoreni su procesi protiv ljudi koji su godinama bili dio državnog sistema. Došlo je do ozbiljnijih istraga protiv organizovanog kriminala i korupcije, a upravo su poslije 2020. uslijedila hapšenja pojedinih visokih funkcionera i ljudi iz bezbjednosnog sektora.
Ali politička promjena nije isto što i promjena sistema.
I tu je najveće razočaranje.
Građani 30. avgusta 2020. nijesu glasali samo da Milo Đukanović i DPS više ne budu na vlasti.
Glasali su da Crna Gora bude drugačija država.
Očekivali su institucije koje rade.
Očekivali su pravdu koja nije selektivna.
Očekivali su odgovornost onih koji su zloupotrebljavali funkcije.
Očekivali su snažniju ekonomiju.
Očekivali su da partijska knjižica više ne bude važnija od znanja.
Očekivali su da se državom upravlja ozbiljno, a ne da se svakih nekoliko mjeseci pregovara o novoj većini.
I prije svega – očekivali su da se istorijska pobjeda pretvori u istorijsku promjenu.
Od euforije do otrježnjenja
Šest godina kasnije, možda je upravo to najveća lekcija 30. avgusta.
Smjena DPS-a bila je istorijska.
Ali sama smjena DPS-a nije bila dovoljna.
Jer država se ne mijenja samo tako što se promijeni vlast. Država se mijenja kada se promijene pravila, institucije, odgovornost i politička kultura.
A Crna Gora je u prethodnih šest godina više puta pokazala da zna da promijeni vladu, ali još nije do kraja pokazala da zna da promijeni način vladanja.
Od istorijske pobjede 30. avgusta očekivalo se mnogo.
Možda previše.
Ali to nije krivica građana.
Građani su glasali za promjenu i imali su pravo da očekuju da će ta promjena biti mnogo veća od same smjene jedne partije.
Zato šest godina kasnije 30. avgust treba obilježavati i kao dan pobjede, ali i kao dan podsjećanja na neispunjena očekivanja.
Jer istorija će možda jednog dana 30. avgust 2020. pamtiti kao dan kada je pao jedan tridesetogodišnji politički sistem.
Ali građani danas imaju pravo da pitaju:
Šta smo dobili poslije toga?
I možda je upravo odgovor na to pitanje najpoštenija ocjena šest godina crnogorske tranzicije.
