Dok jame zeničkog rudnika mrkog uglja već duže vrijeme ne proizvode ugalj, borba za golu egzistenciju preselila se u Dom rudara. Šestorica članova Sindikalnog odbora Zavisnog društva Rudnici mrkog uglja Zenica provode teške dane u štrajku glađu, poručujući da odatle neće izaći dok im se ne isplate pošteno zarađena sredstva.
Četiri mjeseca bez primanja
Razlog za ovaj radikalan i očajnički potez je činjenica da su rudari ostali bez čak četiri plate – majske, junske, julske i avgustovske. Njihov minimalni zahtjev u ovom trenutku jeste isplata makar dvije zaostale zarade, kako bi prehranili porodice i preživjeli ovaj izuzetno težak ekonomski period.
Predsjednik sindikalne organizacije Elvedin Alić precizno je objasnio gdje je trenutno administrativni zastoj zbog kojeg radnici ispaštaju, ističući da bez konkretnih poteza nadležnih nema prekida štrajka:
„Za otvaranje računa i prihvat sredstava Svjetske banke potreban je i potpis državnog ministra Srđana Amidžića. Tek nakon što račun bude otvoren, može se razgovarati o sljedećim koracima. Do tada ostajemo u štrajku.“
Bolna nepravda: Odricanje od 40 miliona maraka
Ono što dodatno pojačava osjećaj nepravde i izdaje među rudarima jeste žrtva koju su podnijeli u prošlosti, a koja im nikada nije uzvraćena. U emotivnim i ogorčenim istupima pred kamerama, rudari ističu podatak koji ih danas posebno boli – u ranijem periodu, u cilju stabilizacije i spasa firme, radnici su se časno odrekli čak 40 miliona maraka u korist rudnika.
Vjerovali su da time kupuju sigurnost, čuvaju radna mjesta i obezbjeđuju budućnost za svoje porodice. Danas, kada svjedoče potpunoj obustavi rada i kada gladuju čekajući da se birokratija smiluje kako bi djecu poslali u školu, shvataju da njihova solidarnost nije cijenjena onako kako je zaslužila.
Hronična agonija zeničkog basena
Ova aktuelna drama u Zenici direktno se nadovezuje na dugogodišnje potresne priče koje prate zenički basen, predstavljajući kulminaciju hronične agonije nekadašnjeg industrijskog srca Bosne i Hercegovine.
Dok su rudari u nekim drugim sredinama uspjeli da kroz radničku neposlušnost izbore makar minimalna prava, zenički rudnik dijeli daleko sumorniju sudbinu. Redovna proizvodnja je obustavljena, a prema zvaničnim najavama, ovom rudniku prijeti neminovno gašenje. Pored toga što mjesecima ne primaju zarađeni novac, radnici već duže vrijeme nemaju ni ovjerene zdravstvene knjižice, ni uplaćeno penzijsko i ostala socijalna osiguranja, što im u trenucima teške bolesti ili životne krize potpuno uskraćuje osnovnu institucionalnu zaštitu. Zbog svega toga, pitanje koje se postavlja nije samo šta će biti sa zaostalim platama, već i kakav je plan za stotine porodica koje su decenijama živjele od hleba sa sedam kora.
Dok iščekuju reakciju nadležnih institucija, potpis državnog ministra i otvaranje blokiranih finansijskih kanala, zenički rudari šalju jasnu poruku: štrajk glađu nije njihov hir, već posljednji vapaj za dostojanstven život.
