Iskustvo me je naučilo i da je mnogo lakše napraviti priču koja će privući pažnju nego priču koja će zaista nešto objasniti. A upravo je u tome razlika između pukog proizvođenja sadržaja i odgovornog novinarstva. Danas, kao direktorka RTV Budva, na taj posao gledam i iz ugla odgovornosti za ljude koji stvaraju program i za povjerenje koje medij gradi sa svojom zajednicom, kaže za Regionpress Iva Bajković.
Više od tri decenije u novinarstvu Ivu Bajković naučile su je da suština svake priče nije samo u informaciji, već i u čovjeku koji stoji iza nje. Za Regionpress Bajković kaže da je ko iskusna novinarka i direktorica RTV Budva, navikla da postavlja pitanja, otvara važne teme i daje prostor glasovima koji se često ne čuju dovoljno. Na društvenim mrežama otvoreno govori o promjenama koje dolaze s godinama, o pritiscima da žene ostanu vječno mlade i o potrebi da se menopauza prestane doživljavati kao tabu. Njeni sadržaji postali su povod za razgovore u kojima žene prepoznaju sopstvena iskustva, dijele nedoumice i shvataju da kroz mnoge promjene ne prolaze same.
U razgovoru govorimo o odgovornosti i izazovima savremenog novinarstva, vođenju lokalnog javnog servisa, ali i o menopauzi, samoprihvatanju i potrebi da žene konačno dobiju prostor da otvoreno govore o svojim iskustvima. Zato što, kako poručuje naša sagovornica, nije cilj da žene pokušavaju da dokažu da još vrijede, već da prepoznaju da vrijede – sada, baš takve kakve jesu.
Novinar ne smije da prestane da bude radoznao
Kada se osvrnete na svoj profesionalni put, šta Vas je prvobitno privuklo novinarstvu i koja su iskustva najviše oblikovala Vaš odnos prema ovom poslu?
– Novinarstvo me je privuklo jer sam oduvijek vjerovala da priče imaju moć da mijenjaju stvari. Da iza svake informacije postoji čovjek, nečiji problem, pitanje na koje treba odgovoriti ili glas koji se ne čuje dovoljno glasno. Privlačila me je mogućnost da budem tamo gdje se nešto dešava, da postavljam pitanja i pokušam da razumijem ono što nije uvijek vidljivo na prvi pogled.
Za trideset godina rada prošla sam različite faze novinarstva, od rada na terenu do uredničkih i rukovodećih pozicija. Svaka od njih naučila me je nečemu važnom, ali možda najviše to da novinar ne smije da prestane da bude radoznao i da nikada ne smije da pomisli da sve zna.
Iskustvo me je naučilo i da je mnogo lakše napraviti priču koja će privući pažnju nego priču koja će zaista nešto objasniti. A upravo je u tome razlika između pukog proizvođenja sadržaja i odgovornog novinarstva. Danas, kao direktorka RTV Budva, na taj posao gledam i iz ugla odgovornosti za ljude koji stvaraju program i za povjerenje koje medij gradi sa svojom zajednicom.
Problem je što danas brzina često postaje važnija od tačnosti
Da li je danas teže biti dobar novinar nego ranije, kada se informacije provjeravaju u trci s vremenom, a granica između činjenica, mišljenja i senzacionalizma postaje sve tanja, uz korišćenje AI?
– Mislim da je danas teže ostati dobar novinar, prije svega zato što je mnogo lakše postati neko ko objavljuje informacije. Nekada je najveći izazov bio doći do informacije. Danas informacija ima previše, a vrijeme za provjeru sve je kraće. Od novinara se očekuje da bude brz, da prvi objavi vijest, da privuče pažnju i da se izbori za publiku u prostoru u kojem se svi takmiče za nekoliko sekundi nečijeg vremena.
Problem je što brzina često postaje važnija od tačnosti, a dramatičan naslov važniji od suštine. Tako dolazimo u situaciju da publika teško razlikuje šta je činjenica, šta je nečije tumačenje, a šta je sadržaj napravljen isključivo da izazove reakciju.
Vještačka inteligencija dodatno mijenja pravila igre, ali ne mislim da je ona sama po sebi ni prijetnja ni rješenje. Može da pomogne u obradi podataka, istraživanju, transkripciji i brojnim drugim poslovima. Međutim, ne može da preuzme odgovornost novinara za ono što je objavio.
Tehnologija može da ubrza proces, ali ne smije da zamijeni profesionalni sud. Ako zbog nekoliko minuta prednosti objavimo neprovjerenu informaciju, nismo uradili dobar posao, bez obzira na to koliko je ljudi tu vijest vidjelo. U novinarstvu nije dovoljno biti prvi. Važno je biti tačan, a zatim i odgovoran prema posljedicama onoga što objavljujemo.
Ne smeta mi korištenje AI ako ima svrhu i koristi se odgovorno
Prepoznajete li kada neko koristi vještačku inteligenciju u novinarskom, voditeljskom i uredničkom radu? Da li Vam to smeta ili prihvatate kao nova pravila igre?
– Ponekad se može prepoznati po načinu na koji je tekst napisan, po rečenicama koje zvuče savršeno, ali nemaju mnogo konkretnog sadržaja, ili po nedostatku prirodnosti i ličnog pečata. Ipak, ne mislim da je uvijek moguće pouzdano utvrditi da li je neki sadržaj napravila vještačka inteligencija, niti je to samo po sebi najvažnije pitanje.
Meni ne smeta korišćenje AI ako ono ima jasnu svrhu i ako se koristi odgovorno. I sama smatram da novinarstvo treba da prati tehnološke promjene. Nema smisla odbacivati alat samo zato što je nov, kao što nije smisleno ni prihvatati svaku novu tehnologiju bez pitanja o njenim mogućnostima i ograničenjima.
Ono što mi smeta jeste kada se tehnologija koristi kao zamjena za razmišljanje, istraživanje i profesionalnu odgovornost. Ako AI napiše tekst, a niko ne provjeri činjenice, izvore, kontekst i eventualne greške, onda problem nije u vještačkoj inteligenciji, već u čovjeku koji je odlučio da ne radi svoj posao.
I u novinarstvu i u vođenju medija vjerujem da tehnologiju treba koristiti, ali uz jasna pravila i ljudski nadzor. Vještačka inteligencija može da proizvede sadržaj, ali povjerenje se ne generiše jednim klikom. Ono se gradi godinama, a može se izgubiti jednom objavom.
Integritet medija vidi se po tome kako se odnosi prema ljudima koji nemaju moć
Kako se, po Vašem mišljenju, čuva profesionalni integritet i prepoznaje razlika između kvalitetnog novinarstva i pukog prenošenja informacija?
– Profesionalni integritet čuva se svakodnevno, često upravo onda kada je najteže. Kada postoji pritisak da se objavi nešto što nije dovoljno provjereno, kada je primamljivo napraviti senzaciju ili kada bi bilo jednostavnije ne postaviti pitanje koje neko ne želi da čuje.
Kvalitetno novinarstvo ne podrazumijeva samo da prenesemo ono što je neko rekao. Potrebno je da provjerimo da li je to tačno, da objasnimo kontekst, potražimo drugu stranu i publici omogućimo da razumije zašto je određena informacija važna. Novinar nije samo prenosilac tuđih izjava. Njegova odgovornost je da postavlja pitanja, provjerava tvrdnje i razlikuje činjenice od interesa onih koji ih iznose.
Naravno, novinar nije čovjek bez ličnih stavova. Svi ih imamo. Ali profesionalizam podrazumijeva da lični stav ne smije da određuje koje ćemo činjenice objaviti, a koje prećutati.
Mislim da se integritet medija vidi i po tome kako se odnosi prema ljudima koji nemaju moć, uticaj ili mogućnost da sami dođu do javnosti. Da li ih čujemo? Da li im dajemo prostor? Da li ih tretiramo sa poštovanjem?
Povjerenje publike ne može se zahtijevati. Ono mora da se zasluži. A zaslužuje se tačnošću, dosljednošću, otvorenošću za kritiku i spremnošću da se prizna greška kada do nje dođe.
Izazov i privilegija je biti na čelo lokalne televizije
Koliko je teško voditi lokalnu televiziju koja treba da bude glas građana, odgovori na potrebe zajednice i istovremeno sačuva uređivačku nezavisnost? Šta smatrate svojim najvažnijim zadatkom na čelu RTV Budva?
– Voditi lokalnu televiziju veliki je izazov, ali i posebna privilegija. Lokalni medij ima nešto što veliki nacionalni sistemi često nemaju u istoj mjeri: neposredan kontakt sa zajednicom o kojoj izvještava. Mi ne govorimo o ljudima koji su daleko i koje nikada nećemo sresti. Govorimo o gradu u kojem živimo, radimo i čiji svakodnevni život dijeliamo sa našim gledaocima.
Zato lokalna televizija mora da se bavi pitanjima koja su građanima zaista važna: kako se troši njihov novac, šta se dešava u njihovom naselju, kakve usluge dobijaju, šta se planira u gradu, koje probleme imaju i kome mogu da se obrate. Ona mora da bude prostor u kojem se čuje i glas građana koji nemaju političku ili ekonomsku moć.
Istovremeno, lokalni javni emiter radi u vrlo konkretnim finansijskim i organizacionim okolnostima. Zavisi od javnog finansiranja, mora da razvija sopstvenu produkciju, prati tehnološke promjene i privlači publiku koja danas ima bezbroj drugih izvora informisanja. A povrh svega, mora da sačuva uređivačku nezavisnost.
To nije uvijek jednostavno, jer lokalni mediji djeluju u sredini u kojoj su odnosi između politike, institucija i građana veoma neposredni. Upravo zato je važno da profesionalni standardi budu jači od bilo čijeg pojedinačnog interesa.
Moj najvažniji zadatak na čelu RTV Budva jeste da razvijamo održiv, profesionalan i savremen javni servis, koji ima povjerenje građana i koji može da odgovori na njihove potrebe. To podrazumijeva i odgovornost prema zaposlenima, bolje korišćenje resursa, jačanje sopstvene produkcije i traženje novih mogućnosti za razvoj.
Želim da RTV Budva bude medij koji je prisutan u životu grada, koji prepoznaje njegove probleme, ali i potencijale. Medij koji ne postoji samo da bi izvještavao o događajima, već da bi pomogao građanima da bolje razumiju zajednicu u kojoj žive.
Lokalna televizija ne treba da bude glas onih koji već imaju dovoljno prostora u javnosti. Ona treba da obezbijedi da se čuju i oni čiji se glas inače ne bi čuo.
Priču o ženama nakon pedesete godine otvorila sam da podijelimo iskustva i pomognemo jedne drugima
Na društvenim mrežama otvarate teme o kojima žene često ne govore dovoljno glasno, među njima i menopauzu, starenje i promjene koje dolaze s godinama. Šta Vas je navelo da o tim iskustvima govorite javno i koliko Vam je važno da žene u tim razgovorima prepoznaju i sebe?
– Mislim da sam u jednom trenutku shvatila da postoji veliki raskorak između onoga što žene zaista proživljavaju i onoga o čemu se javno govori. O menopauzi se uglavnom govorilo kroz simptome, hormone i načine da se oni ublaže, dok je mnogo šira priča o životu žene u srednjim godinama ostajala po strani.
A pedesete nisu samo hormonske promjene. To je period u kojem se istovremeno mijenja mnogo toga: tijelo, odnosi, porodične uloge, odnos prema poslu, prema roditeljima koji stare, prema djeci koja odlaze svojim putem, ali i prema sebi. Žena može da se nađe u situaciji da se spolja od nje očekuje da sve drži pod kontrolom, a da iznutra prolazi kroz promjene za koje je niko nije pripremio.
Kada sam počela da govorim o tome na društvenim mrežama, nisam željela da nastupam kao neko ko ima odgovore na sva pitanja. Željela sam da otvorim razgovor, podijelim ono što učim i što prepoznajem u iskustvima drugih žena, i da pokažem da o ovim temama možemo govoriti normalno, bez stida i dramatizovanja.
Meni je važno da žena koja pogleda moj sadržaj pomisli: „Čekaj, pa ovo se dešava i meni. Nisam jedina i ne moram da se pravim da je sve u redu ako nije.“
Društvene mreže imaju mnogo mana, ali mogu da budu i prostor u kojem žene pronalaze informacije i podršku koju možda nemaju u neposrednom okruženju. Ako moj sadržaj pomogne makar jednoj ženi da postavi pitanje koje je dugo prećutkivala ili da potraži pomoć koja joj je potrebna, onda ima smisla.
Ne želim da ženama govorim kako treba da izgledaju, kako treba da se osjećaju ili kako treba da žive svoje pedesete. Želim da imaju više informacija, više izbora i manje razloga da se izvinjavaju zbog toga što su žene u određenom životnom dobu.
Ženska vrijednost se i dalje povezuje s mladošću
Menopauza je prirodna životna faza, ali se o njoj još govori sa nelagodom, kao da je nešto što treba prećutati ili sakriti. Zašto je to i dalje tako i šta bi trebalo da se promijeni u načinu na koji društvo razumije i prihvata žene u ovom periodu života?
– Zato što živimo u društvu koje žensku vrijednost još uvijek previše često povezuje sa mladošću, izgledom i reproduktivnom sposobnošću. Onda menopauza, koja je prirodna životna faza, postaje nešto što se doživljava kao gubitak. Kao da žena ne prolazi kroz promjenu, nego izlazi iz kategorije onih koje su društveno zanimljive i poželjne.
Tu postoji jedan prilično apsurdan paradoks. Žene treba da budu uspješne, sposobne, njegovane, vitalne, da se ostvaruju na svim poljima, ali kada dođu u godine u kojima iza sebe imaju ogromno iskustvo, znanje i profesionalne rezultate, odjednom se od njih očekuje da se nekako povuku u pozadinu. Kao da se njihova vrijednost smanjuje zajedno sa brojem godina.
Naravno, menopauza može da bude zahtjevan period i ne treba ga romantizovati. Neke žene prolaze kroz ozbiljne fizičke i psihičke tegobe i potrebna im je stručna pomoć. Ali upravo zato moramo da govorimo o njoj: da žene budu informisane, da zdravstveni sistem ozbiljno shvati njihove tegobe i da ne moraju mjesecima ili godinama da dokazuju da im je potrebna pomoć.
Promjena mora da počne od informisanja, ali i od načina na koji govorimo o ženama. U porodici, zdravstvenom sistemu, medijima, na radnom mjestu. Menopauza ne treba da bude ni tabu ni jedina stvar po kojoj ćemo definisati ženu u pedesetim.
Žena ne prestaje da bude važna kada prestane da bude mlada. To bi trebalo da bude toliko očigledno da o tome uopšte ne moramo da vodimo rasprave. A očigledno je da još moramo.
Bore nisu kvar. Sijeda kosa nije neuspjeh. A pedesete nisu reklamacija na život koji je prošao.
Ženama se često šalje poruka da moraju izgledati mladoliko po svaku cijenu, dok kozmetička industrija od prirodnih promjena nerijetko pravi problem koji treba riješiti. Kako da naučimo da svoje tijelo i godine prihvatamo bez stida i pritiska, da promjene dočekamo širokih ruku, umjesto da stalno pokušavamo da zadovoljimo nametnute ideale ljepote?
– Prvo, mislim da treba da prestanemo da prihvatanje godina predstavljamo kao obavezu da se odreknemo brige o sebi. To nije isto. Žena može da voli kozmetiku, da njeguje kožu, trenira, farba kosu, nosi šta god želi i da pritom ne mrzi svoje godine. Isto tako, može da odluči da ne radi ništa od toga. Važno je da izbor bude njen, a ne posljedica straha da više neće biti dovoljno lijepa, poželjna ili prihvaćena.
Meni smeta poruka da prirodne promjene na ženskom licu i tijelu predstavljaju problem koji treba hitno riješiti. Bore nisu kvar. Sijeda kosa nije neuspjeh. A pedesete nisu reklamacija na život koji je prošao.
Kozmetička industrija ima pravo da nudi proizvode, ali mislim da imamo pravo i da preispitamo poruke koje nam se kroz marketing šalju. Nije isto ponuditi ženi proizvod koji će joj pomoći da njeguje kožu i uvjeravati je da mora da ga kupi kako bi zaustavila nešto što je prirodan dio života.
A kako da naučimo da prihvatamo sebe? Ne mislim da postoji jedno jednostavno rješenje, niti vjerujem da ćemo se jednog jutra probuditi i odjednom zavoljeti baš svaku promjenu na sebi. Ali možemo da počnemo od toga da budemo manje grube prema sebi. Da prestanemo da se poredimo sa fotografijama koje su često filtrirane, obrađene i pažljivo odabrane. Da se krećemo, hranimo, njegujemo i oblačimo zato što želimo da se osjećamo dobro, a ne zato što se panično borimo protiv godina.
I da promijenimo način na koji govorimo o sebi i drugim ženama. Kada ženi kažemo: „Izgledaš odlično za svoje godine“, možda mislimo da joj dajemo kompliment, ali joj istovremeno poručujemo da su njene godine nešto što bi trebalo da joj umanji vrijednost.
Ja bih radije rekla: „Izgledaš odlično. Tačka.“
Ne moramo sve da volimo na sebi svakog dana. Ali ne moramo ni da ratujemo sa sobom samo zato što vrijeme prolazi.
Lakše je kada znate da nijeste jedini
Kakve reakcije dobijate na svoje objave o menopauzi, starenju i samoprihvatanju i da li su Vam žene svojim porukama pokazale koliko im nedostaje prostor u kojem mogu otvoreno da govore o ovim iskustvima, bez osude i osjećaja da su same?
– Reakcije žena su mi pokazale da postoji mnogo veća potreba za ovim razgovorima nego što se možda moglo pretpostaviti. Žene mi pišu o iskustvima koja su godinama držale za sebe, o simptomima koje nisu povezivale sa perimenopauzom, o strahu, nesigurnosti, umoru, promjenama raspoloženja, ali i o tome koliko im znači kada čuju da neka druga žena prolazi kroz nešto slično.
Neke mi kažu da su se prvi put prepoznale u nečijim riječima. Druge da su tek nakon nekog sadržaja počele da istražuju šta im se dešava i da razgovaraju sa ljekarom. A ima i žena koje mi jednostavno napišu da im je lakše zato što više nemaju osjećaj da su jedine kojima se to događa.
To su poruke koje me posebno dirnu, jer pokazuju da problem nije samo u nedostatku informacija. Problem je i u tome što žene često nemaju prostor u kojem mogu da kažu: „Ne osjećam se dobro“, „Ne prepoznajem sebe“, „Plašim se promjena“ ili „Ne želim da me drugi otpišu samo zato što imam pedeset godina.“
Istovremeno, važno mi je da ovaj prostor ne postane mjesto na kojem žene samo razmjenjuju probleme i strahove. Želim da razgovaramo i o tome šta sve može da bude dobro u ovom životnom periodu, o iskustvu, slobodi, samopouzdanju, novim interesovanjima i mogućnosti da neke stvari konačno radimo po svojoj mijeri.
Ne mislim da pedesete moraju biti najbolje godine života za svaku ženu. Svaka od nas ima svoju priču i svoje okolnosti. Ali mislim da nijedna žena ne bi trebalo unaprijed da ih se plaši zato što joj je društvo ponudilo sliku perioda života u kojem postaje manje važna.
Najljepše mi je kada vidim da razgovor ne ostaje samo na mom profilu, već da žene počinju da pričaju međusobno, da dijele iskustva i da postavljaju pitanja. Jer cilj nije da žene zavise od mog glasa, nego da se ohrabre da pronađu i svoj.
Ne trošite godine da biste dokazale da vrijedite. Vrijedite sada. Takve kakve jeste
Kada biste mogli da uputite jednu poruku ženama koje osjećaju da s godinama moraju sve više da se dokazuju, prikrivaju promjene i ostanu mladolike da bi bile prihvaćene, šta biste im poručili iz svog iskustva i iz svega što ste naučili slušajući druge žene?
– Poručila bih im da ne moraju cijelog života da polažu neki ispit da bi dokazale da su dovoljno dobre, dovoljno lijepe, dovoljno sposobne ili dovoljno zanimljive.
Dugo nas uče da budemo prihvatljive drugima. Da budemo dobre djevojčice, dobre partnerke, dobre majke, dobre koleginice. Da se trudimo, prilagođavamo, razumijemo i često stavljamo sebe na posljednje mjesto. A onda dođemo u godine u kojima bismo, možda prvi put, mogle da počnemo da se pitamo šta zaista želimo i šta je to što nama treba. I baš tada nam društvo poručuje da treba da se borimo da ostanemo ono što smo nekada bile.
A zašto bismo morale da ostanemo iste? Život se mijenja, mi se mijenjamo. Imamo pravo da se predomislimo, da počnemo nešto novo, da promijenimo stil, posao, odnos, prioritete. Imamo pravo da budemo zadovoljne sobom, ali i da priznamo kada nismo. Da tražimo pomoć, da se odmorimo, da se zaljubimo, da učimo, da budemo vidljive i da zauzmemo prostor bez izvinjavanja.
Iz razgovora sa ženama naučila sam da se iza mnogih naših strahova krije ista potreba: da budemo viđene i prihvaćene, a da pritom ne moramo da glumimo da smo neko drugi.
Zato ne želim ženama da poručim da moraju da vole svaku boru ili da budu srećne zbog svake promjene. To bi bio samo još jedan zahtjev koji im postavljamo. Želim da znaju da ne moraju da se stide onoga što im se dešava i da njihova vrijednost ne zavisi od toga koliko uspješno prikrivaju godine.
Žena nije jogurt, pa da ima rok trajanja. I ne mora da ostane vječno mlada da bi imala pravo na ljubav, pažnju, uspjeh, nove početke i život koji je raduje.
Ako bih morala da sve svedem na jednu poruku, rekla bih: ne trošite godine koje su pred vama pokušavajući da dokažete da još vrijedite. Vrijedite. Sada. Takve kakve jeste.
