Moj otac Todor bio je slikar, kao i još nekoliko članova bliže familije, tako da slikarstvo za mene nije bilo nešto što sam upoznao tek na akademiji. Moj put je vremenom otišao od slikarstva prema skulpturi, digitalnoj slici i različitim eksperimentalnim postupcima. Danas porodičnu tradiciju osjećam prije svega kao kontinuitet potrebe za stvaranjem, a mnogo manje kao estetski uticaj koji treba slijediti, kaže Drako Vučković za Regionpress.
Od vajarskih formi u glini, keramici i porcelanu, pa sve do digitalnih medija, rad Darka Vučkovića slobodno korača između vjekova i disciplina, dokazujući da prava umjetnost uvijek pronalazi put do suštine i uvijek potiče iz prirode. Od brojnih izložbi, preko predstavljanja Crne Gore na Venecijanskom bijenalu, do nedavne pobjede na konkursu Centralne banke za idejno rješenje kovanice, Darko Vučković za Regionpress govori o porodičnom umjetničkom nasleđu, radovima, umjetnosti, situaciji u Crnoj Gori…
Ono što stvaralaštvo Draka Vučkovića čini autentičnim jeste rijetka sposobnost umjetnika da slobodno korača između različitih medija — ne poznajući granice između materijala, pa ni granice između država. Od pionirskih koraka u digitalnoj umjetnosti s kraja devedesetih, preko duboke simbiozae sa prirodom i materijom, sve do vajarskih formi od gline, keramike i porcelana, te minijaturnog, preciznog svijeta numizmatike, njegov rad ne poznaje stroge okvire.
Potičete iz umjetničke porodice, koliko je to nasljeđe i odrastanje u takvoj sredini oblikovalo Vašu vizuelnu senzibilnost i odnos prema stvaralaštvu?
– Svakako, odrastanje u porodici u kojoj je umjetnost bila stalno prisutna ostavilo je dubok trag. Moj otac Todor bio je slikar, kao i još nekoliko članova bliže familije, tako da slikarstvo za mene nije bilo nešto što sam upoznao tek na akademiji. Slike, atelje, prijatelji, gosti, razgovori o umjetnosti i sam proces rada bili su dio moje svakodnevice još od ranog djetinjstva. To zasigurno utiče na čovjeka mnogo ranije nego što on toga postane svjestan. Takođe, Filip R. Vučković, kao jedan od rodonačelnika našeg modernog slikarstva, dio je naše šire porodične grane sa djedove strane.
Ipak, mislim da je u jednom trenutku važno odvojiti se od nasljeđa. Ono može biti neka vrsta temelja, ali ne bi trebalo postati obrazac koji treba ponavljati ili zavisiti od njega. Moj put je vremenom otišao od slikarstva prema skulpturi, digitalnoj slici i različitim eksperimentalnim postupcima. Danas porodičnu tradiciju osjećam prije svega kao kontinuitet potrebe za stvaranjem, a mnogo manje kao estetski uticaj koji treba slijediti.
Poetika gline, vatre i otpora materije
Iako ste akademski slikar, šta Vas najviše privlači glini kao materijalu?
– Glina me privukla upravo zato što je potpuno drugačija od slike. Za razliku od nje, tu imamo još jednu, dodatnu, treću dimenziju. Ona pruža otpor, ima težinu, vlažnost, memoriju, skuplja se, puca, deformiše se i mijenja kroz vrijeme i procese obrade. Kod gline je odnos mnogo više fizički. Nakon toga dolazi vatra — pečenje i unosi još jedan nivo neočekivanog.
Posebno me zanima upravo ta transformacija materije. Radim sa terakotom, kamenom i porcelanom, kombinujem različite mase i načine pečenja — od električne peći do rakua u peći na drva, manjoj replici tradicionalne japanske Anagame. Ponekad isti rad prolazi kroz više pečenja. Svaki od tih procesa ostavlja trag koji se ne može u potpunosti unaprijed projektovati. Dio radova se i trajno izgubi. Trudim se da ih makar fotografski zabilježim.
Između stroge kontrole i slobode slučaja
Često ističete da Vam je u radu sa materijalom slučaj glavni saradnik, pa se postavlja pitanje koliko je oslobađajuće prepustiti se energiji materijala i intuiciji?
– Veoma, ali to ne znači da je proces potpuno nekontrolisan. Tehnički dio rada nastojim da poznajem što bolje upravo zato da bih mogao da dozvolim slobodu tamo gdje je ona važna.
Uglavnom ne počinjem sa preciznom slikom konačnog rada. Postoji impuls, početna forma ili osjećaj pravca, a onda se rad razvija kroz dodir sa materijalom, potpuno intuitivno. Deformacija koja bi u nekom drugom pristupu bila greška kod mene može otvoriti potpuno novi put.
Zanimljivo mi je to mjesto između kontrole i slučaja. Ako sve kontrolišem, rezultat često izgubi život. Ako sve prepustim slučaju, onda nema ni mog stvarnog prisustva u radu. Pokušavam da ostanem između te dvije krajnosti.
Vjerovatno zato moje forme često djeluju kao da su pronađene ili kao da su nastale nekim prirodnim procesom, a ne konstruisane. To mi je blisko — ideja da umjetnik ne mora uvijek da nameće formu, već može i da je otkriva.
Simbioza sa prirodom i ciklus „Geomorfi“
Mnoge Vaše skulpture i meke forme nastajale su direktno na terenu, što otvara pitanje da li je ta simbioza sa prirodom svjestan pokušaj da se izmjesti atelje i djelo vrati u svoje izvorište?
– Djelimično jeste, mada to nikada nijesam doživljavao kao program ili manifest. Boravak u prirodi mi je oduvijek bio potreban i mnogo toga što radim proizašlo je iz tog odnosa.
Kada rad nastaje pored jezera, mora, rijeke ili u šumi, prostor prestaje da bude samo pozadina. Vlaga, zemlja, kamen, svjetlost, zvuk, temperatura — sve ulazi u iskustvo nastanka rada. Tada se granica između ateljea i pejzaža gotovo izgubi.
Ali mene priroda ne zanima toliko kao nešto što treba predstaviti ili imitirati. Više me zanimaju principi po kojima ona funkcioniše: rast, erozija, taloženje, raspadanje, regeneracija, protok vremena. U novijem ciklusu „Geomorfi“ to je još izraženije. Forme ne reprodukuju pejzaž, već pokušavaju da nose neku vrstu njegove unutrašnje logike.
Priroda za mene nije samo motiv. Ona je prostor u kojem se čovjek ponovo suočava sa mjerom vremena mnogo većom od sopstvene.
Međunarodna scena i Venecijanski bijenale
Predstavljali ste Crnu Goru na 59. Venecijanskom bijenalu 2022. godine, pa kakav je bio osjećaj?
– Venecijansko bijenale svakako ima posebnu težinu. Kada se nađete u tom ogromnom prostoru savremene umjetnosti i vidite koncentraciju različitih poetika, kultura i pristupa, sopstveni rad počinjete da posmatrate iz nešto drugačije perspektive.
Za mene je bilo važno što sam bio dio crnogorskog predstavljanja, ali možda još važnije iskustvo neposrednog kontakta sa međunarodnom scenom. Takva mjesta vas istovremeno ohrabre i relativizuju stvari. Shvatite koliko je umjetnički svijet veliki, koliko različitih puteva postoji i koliko je besmisleno pokušavati da se uklopite u neku zamišljenu formulu savremenosti.
Iz Venecije nijesam ponio potrebu da radim „internacionalnije“, već, paradoksalno, još veću sigurnost da treba ići dublje u ono što je autentično moje.
Digitalni počeci iz devedesetih i prelazak u materiju
Još krajem devedesetih, tokom studijskog boravka u Grenoblu u Francuskoj, među prvima ste u Crnoj Gori eksperimentisali sa kompjuterski generisanom slikom, fotografijom i eksperimentalnim zvukom. Kako danas, iz ugla slikara i vajara, gledate na te digitalne eksperimente?
– Grenobl mi je bio veoma važan upravo zato što sam se našao u potpuno drugačijem obrazovnom i umjetničkom okruženju. Bavio sam se kompjuterski generisanom slikom, fotografijom i eksperimentalnim zvukom, ali bih posebno izdvojio rad sa kompjuterski generisanom slikom.
Krajem devedesetih takva umjetnička praksa u Crnoj Gori praktično nije postojala, tako da su moji tadašnji radovi u tom smislu bili pionirski. I pored te činjenice, još uvijek ih nisam adekvatno predstavio ovdašnjoj publici. Kada ih danas posmatram, vidim da postoji zanimljiva i prilično jasna veza između tih ranih eksperimenata i onoga što trenutno radim.
To iskustvo mi je pomoglo da veoma rano prestanem da razmišljam o sebi isključivo kao o slikaru i da shvatim da ideja ne mora unaprijed pripadati određenom mediju. Tada me je zanimao proces transformacije slike i mogućnosti koje pruža novi medij, a neka od tih pitanja, samo kroz sasvim drugačiji materijalni jezik, prepoznajem i u današnjem radu.
Zanimljivo je da sam poslije digitalnih eksperimenata završio duboko u jednom od najstarijih materijala koje čovjek koristi — glini. Ali u tome ne vidim kontradikciju. I jedno i drugo je istraživanje mogućnosti medija i procesa transformacije.
Možda mi upravo iskustvo digitalnog svijeta danas dodatno pojačava zadovoljstvo rada sa materijom. Glina ima težinu, temperaturu, miris i otpor. I, što mi je posebno važno, ima posljedice. Ne postoji „undo“. Ako se nešto dogodi u peći, dogodilo se. Tu nepovratnost procesa danas posmatram kao nešto veoma dragocjeno.
Izazov numizmatike i nagrađeno rješenje za Centralnu banku
Vaše idejno rješenje pobijedilo je na konkursu Centralne banke Crne Gore… Kako je izgledao proces prenosa tog motiva u strogu formu numizmatike?
– To je bio vrlo specifičan zadatak jer kovanica traži potpuno drugačiji način razmišljanja od slobodnog umjetničkog rada. Na veoma maloj površini morate uskladiti ideju, simboliku, čitljivost, dizajn i tehničku izvodljivost reljefa.
Petromilium crnojevicii mi je odmah bio zanimljiv motiv. Riječ je o rijetkoj endemskoj biljci i novom rodu, a samo mjesto njenog pronalaska, Štitari, otvara i istorijski sloj vezan za Crnojeviće. Tako se u jednom motivu susreću prirodna baština, istorija i savremeno naučno otkriće.
Meni je ta veza bila posebno bliska jer sam od djetinjstva snažno vezan za prirodu – čak se svojevremeno očekivalo da ću prije završiti u biologiji nego u umjetnosti.
Kod kovanice sam morao da redukujem. Ono što funkcioniše na crtežu ne mora funkcionisati u nekoliko centimetara metala. Svaka linija i svaki nivo reljefa moraju imati razlog. Poseban izazov bila je i upotreba boje, jer je riječ o prvoj crnogorskoj jubilarnoj kovanici koja je izrađena kolorno na jednoj strani.
Stvaranje u Crnoj Gori i izazovi regionalne scene
Kako danas izgleda baviti se likovnom umjetnošću u Crnoj Gori i regionu?
– Nije jednostavno. Mala sredina sama po sebi ne mora biti nedostatak — može pružiti specifičnost, neposrednost i slobodu — ali problem nastaje kada ne postoji dovoljno razvijen sistem koji umjetnika prati između nastanka rada i njegove prezentacije.
Nedostaju nam snažnije galerijske strukture, tržište, ozbiljnija međunarodna promocija i kontinuitet institucionalne podrške. Umjetnik zato često mora istovremeno biti producent, fotograf, dizajner, PR, organizator transporta i sopstveni galerista. To oduzima ogromnu količinu energije i vremena, a i nije svako za to.
Sa druge strane, danas je moguće iz Crne Gore komunicirati direktno sa međunarodnom scenom. Moja iskustva sa Londonom, Venecijom i drugim međunarodnim projektima pokazala su mi da geografska periferija više ne mora nužno značiti i umjetničku periferiju.
Mislim da je bitno ne čekati da lokalna sredina stvori idealne uslove. Treba graditi rad ovdje, ali razmišljati šire od lokalnog.
Priroda, buškraft i unutrašnji mir u digitalnom dobu
Poznato je da gajite duboku strast prema prirodi, planinarenju i buškraft vještinama… Kako to utiče na Vaš unutrašnji mir i umjetnički proces?
– Za mene odlazak u prirodu nije hobi potpuno odvojen od umjetnosti. To su prilično povezane stvari.
Posebno mi znači trenutak kada nekoliko dana provedem van grada i svakodnevne buke. Tada se pažnja mijenja. Počnete da primjećujete stvari koje inače prolaze nezapaženo — promjenu vremena, zvuk šume, trag životinje, strukturu kamena, vatru, vodu, noćno nebo. Vrijeme počinje drugačije da teče.
Bushcraft mi je zanimljiv i zato što čovjeka vraća elementarnim i jednostavnim stvarima, istovremeno razvijajući vještine i čuvajući staro znanje naših predaka od zaborava. Pravljenje vatre drevnim metodama, spremanje hrane od divljih plodova, skloništa i ostalo… O bushcraftu su napisane debele knjige. U svemu tome postoji jedna vrsta jednostavnosti i koncentracije koja mi prija. Mislim da se to prenosi i na moje skulpture. Ne direktno kao motiv, nego kroz odnos prema materiji, prolaznosti i vremenu.
Začudo i nažalost, danas mlade generacije nemaju interesovanje da to nastave, najviše zahvaljujući nakaradnom obrazovnom sistemu i takozvanim „novim vrijednostima“ koje im kidaju veze sa prirodom i, u konačnici, sa samim njihovim bićem. Kao što znamo, nalazimo se i u trenutku velike prekretnice, kada vještačka inteligencija počinje da oblikuje naše živote i našu sudbinu.
Najveća umjetnička pobjeda je sačuvana radoznalost
Kada svedete dosadašnji stvaralački put, šta smatrate svojom najvećom umjetničkom pobjedom i trajnom inspiracijom?
– Naravno da su nagrade i velike izložbe važne. Treća nagrada za skulpturu na Londonskom bijenalu, prva nagrada za „Meke forme“ na 44. Crnogorskom likovnom salonu, Venecijansko bijenale ili sada pobjeda na konkursu Centralne banke jesu trenuci koji čovjeku daju potvrdu da ono što radi komunicira i izvan njegovog ateljea.
Ali kada bih morao da izdvojim najveću pobjedu, vjerovatno to ne bi bila nijedna pojedinačna nagrada. Najvažnije mi je što sam poslije mnogo godina različitih poslova, medija, eksperimenata i traganja uspio da sačuvam radoznalost i potrebu da napravim nešto čiji ishod ni sam unaprijed ne znam. To mi je sve dragocjenije.
Sada me više zanima šta kroz rad mogu da otkrijem. Zato su mi priroda, materija i vrijeme i dalje neiscrpni. Što ih duže posmatram, sve manje djeluju kao odvojene stvari. Zadržao sam nekako tu radoznalost i naučni duh u odnosu prema svijetu.
