U psihologiji se odavno zna da su među bazičnim emocijama i tuga i ljutnja i strah. Ne samo sreća. Sve imaju svoju svrhu i sve ih treba uvažiti. Ponekad lajf koučevi u trci za zaradom ovo ignorišu, kaže za Regionpres prof.dr Tatjana Stefanović Stanojević.
„U četiri stranice kucanog teksta pronašla sam svoj životni usud, ali i profesionalnu budućnost” — ovim riječima profesorka i vodeći stručnjak za teoriju vezanosti, prof.dr Tatjana Stefanović Stanojević, otvara svoju fascinantnu životnu i profesionalnu priču za Regionpress. Redovna je profesorka na Filozofskom fakultetu u Nišu, 13 godina predavala je na Filozofskom fakultetu u Banja Luci, autorka je kapitalnih djela kao što su „Ljubav ili vezanost: Imamo li izbora?”, „Teorija vezanosti” i „Ona i on: Psihologija partnerskih odnosa”, u razgovoru koji slijedi ruši sve tabue modernog društva. Od toga kako nas rani odnosi s majkom trajno žigosu u izboru partnera, preko šokantne tvrdnje da je tradicionalna monogamija na izdisaju dok termin „prevara” uskoro odlazi u istoriju, pa sve do istine o tome zašto ne treba da nas plaši virtuelni svijet mladih — profesorka Stefanović Stanojević nudi brutalno iskren uvid u psihologiju 21. vijeka.
Šta Vas je najviše privuklo proučavanju ljudskih emocija i teorije privrženosti?
-Teoriju vezanosti otkrila sam devedesetih i to na četiri strane teksta kucanog na pisaćoj mašini. Profesor Ivić mi je bio mentor na studijama i dao mi je to kao nešto što će me možda zainteresovati. U tih par stranica pronašla sam svoj životni usud, ali i profesionalnu budućnost. Ideja da roditelji oblikuju naš čitav životni vijek nije nova, ali ovdje je bila interpretirana na meni blizak način. Kao neko ko se već bavio naukom, fascinirao me i broj istraživanja i broj laboratorija u kojima se tada radilo, broj već konstruisanih instrumenata i razrađivanje psihoterapijskog koncepta.
Kako rani obrasci afektivne vezanosti (privrženosti) koje formiramo sa roditeljima oblikuju naše kasnije partnerske odnose?
-Rani odnosi značajno određuju unutrašnju sliku koju ćemo nositi kroz život o sebi, ali i sliku o drugima. Prije svega u okvirima: „Mama“ (svijet) je pouzdano mjesto i mogu im vjerovati, a i ja sam osoba koja vrijedi jer drugi su tu za moje potrebe i signale. Naravno, u ovome ima mnogo modaliteta, slika o sebi može biti negativna, a slika o drugima pozitivna. I obrnuto. Obje slike mogu biti pozitivne, obje negativne… To značajno određuje naše odrastanje, kontakte sa drugima, čitav naš život. To su obrasci afektivne vezanosti i o tome sam već mnogo govorila, a ima i odlične literature na tu temu. Partnerski odnos (poslije odnosa u primarnoj porodici) značajan je i određuje gotovo čitav život. Najčešće živimo u partnerskim odnosima. Otuda je jasno koliko se rano stečeni obrazac i slika o drugima prenosi na partnera. U zavisnosti od obrasca, možemo biti skloni simbiotskom vezivanju, distanciranim pseudo-odnosima, haosu i nedefinisanim odnosima ili naći u partneru sigurnu bazu kako je to bilo sa majkom u ranom djetinjstvu.
„Savremeni roditelji žive u surovom kapitalističkom svijetu i usmjereni su na sticanje“
Koliko savremeni roditelji, u trci za materijalnom sigurnošću, uspijevaju da pruže djeci emocionalnu dostupnost koja im je ključna za zdrav razvoj i da li po Vama savremena tehnologija i popularnost društvenih mreža ima štetan uticaj na razvoj djece u današnjem društvu?
-Savremeni roditelji žive u surovom kapitalističkom svijetu i usmjereni su na sticanje. Nažalost, to nije prostor u kome dijete stiče sigurnost u druge, to je prostor u kome ono odmalena postaje pseudosamostalno i usmjereno na ono što je opipljivo i što se favorizuje (roditelji nisu): na uspjeh, postignuće, materijalno. U najranijem djetinjstvu ta djeca su, očekujući odgovor na potrebe i signale koje šalju roditeljima, suočena sa neodgovaranjem, prolaze kroz tzv. POP (protest, očaj, poricanje) i postaju konačno riješena da se oslone samo na sebe i ono što ih neće ostaviti na cjedilu, a to je materijalno postignuće bilo koje forme.
Šta je, iz ugla psihologije, presudno za opstanak jedne veze ili braka u kriznim trenucima?
-Ključni za trajanje veze su saradnja i povjerenje, sigurna afektivna vezanost dakle. Naravno, početak veze često je obilježen strašću i neodoljivom privlačnošću (što je iskustvo vrijedno življenja, ali nije iskustvo na kome se temelji monogamna zajednica). Vrijeme će pokazati da li će monogamna zajednica uopšte opstati, bliža sam ideji serijske monogamije. Na kraju, to je ono što vidimo oko sebe. Takođe, koncept poliamorije sve je zastupljeniji. Argument koji je na strani monogamnih zajednica jesu djeca i bezbjednost odrastanja u porodičnom okruženju. I ta je bezbjednost diskutabilna, ali zaslužuje čuvanje zajednice u periodu odrastanja djece.
Da li je prevara u partnerskim odnosima uvijek znak da je veza bila narušena ili do nje dolazi i iz drugih psiholoških razloga? Takođe, da li ako je neko sklon prevarama u vezi, biće to uvjek, a ne kao izolovani slučaj?
-Vjerujem i da će termin prevara uskoro biti prevaziđen. Ukoliko samo pogledamo kako žive oni koji su razvijeniji od nas, biće nam jasno da je mogućnost mijenjanja partnera ili paralelnih veza ono što odlikuje vrli novi svijet. Istraživanja pokazuju da zbog toga djeca nisu u problemu, kao i da pravo osobe na izbor i odluku postaje važnije od prošlovjekovnih kanona.
„Ne možemo posmatrati i sticati utiske o mladim ljudima iz mnogo starijih cipela“
Živimo u dobu u kom su usamljenost i otuđenost postale epidemija. Kako objašnjavate paradoks da smo kao nikad povezaniji putem tehnologije, a nikad usamljeniji?
-Usamljenost i otuđenost? To su kategorije koje mi vidimo kao odlike mladih ljudi. Oni o sebi ne misle tako. Virtuelni svijet je svijet u kome su rođeni i u kome sjajno plivaju. Mislim da je naše nerazumijevanje njihovog načina komuniciranja uveliko dovelo do ideje o otuđenosti. Dakle, posmatramo njihov svijet iz mnogo starijih cipela i stičemo utiske koji nisu validni. To je slično onim pričama o tome kako se u naše vrijeme ljepše živjelo. Ne bih ja lamentirala nad njihovom budućnošću, već ih samo podržala. Na kraju, studentski protesti u Srbiji pokazali su da taj mladi svijet i te kako zna šta radi, dok mi tapkamo u mjestu.
„Planina je moja sigurna baza“
Koliko se slika o mentalnom zdravlju i odlasku kod psihologa/psihijatra na našim prostorima promijenila u posljednjih deset godina, kao i to kakvo je vaše mišljenje o Lajf koučovima na društvenim mrežama. Šta mislite o fori sa društvenih mreža „Da ste slušali babu ne bi vam trebao Lajf kouč“?
-Sigurno je da postoje laička iskustva koja su primjerena i novom dobu. Život je bio buran i prije nas, narodne mudrosti često su korisne i primjenljive. Ne sve i ne po svaku cijenu, ali ovaj mladi svijet umije da prosije kroz svoje sito ono što do njega dolazi. Vjerujem im. Manje vjerujem lajf koučevima, jer je u osnovi njihove potrebe za pomoći – biznis. Užasno se plašim cijelog insistiranja na pozitivnom mišljenju po svaku cijenu. Znate, u psihologiji se odavno zna da su među bazičnim emocijama i tuga i ljutnja i strah. Ne samo sreća. Sve imaju svoju svrhu i sve ih treba uvažiti. Ponekad lajf koučevi u trci za zaradom ovo ignorišu. Ipak, ima i lajf koučeva koji nastoje da odgovore modernom dobu i koji zapravo mlade vuku ka emancipaciji i oslobađanju od prevaziđenih stega. Znam i takve i vrlo poštujem njihov rad. Dakle, baš ništa nije crno ili bijelo.
Aktivno planinarite, da li je to Vaš način da se oslobodite stresa i zaboravite na svakodnevne obaveze?
-Planina. To je moja strast, moja kontemplacija, moje sigurno mjesto. Kad kažem planina mislim na vidike koji se otvaraju svakim novim korakom, mislim na tišinu i nepregledne međe u kojima si u miru sa svojim mislima, mislim na ljepotu, mislim na zadovoljstvo zbog postignuća, ali mislim i na doživljaj bliskosti koji se sa tom grupicom ljudi uspostavi. Već ulaskom u kombi koji vodi ka planini ja znam da sam u svojoj sigurnoj bazi. I svima želim da ostvare, steknu svoju sigurnu bazu.
