„Dio kolega smatra da je televizijsko novinarstvo neko posebno ostrvo i da je prelazak iz štampe gotovo nemoguć. Vjerujem da za neke jeste, ali sam isto tako prilično siguran da mnogi koji tvrde da novinar iz štampe ne može biti dobar televizijski novinar vjerovatno ne bi opstali u štampanom mediju, kaže za Region press Milan Sekulović poredeći tranziciju iz štampanog u televizijsko novinarstvo.
U novinarstvu je 16 godina, danas je urednik televizijskog programa PGTV, uređuje i vodi emisiju „Referat“. Sedam godina vodio je jednu od najpoznatijih građanskih borbi u Crnoj Gori braneći Sinjajevinu od vojnog poligona, a istovremeno pazio da kao novinar ne izvještava o temi u kojoj nije mogao biti neutralan. Milan Sekulović, novinar i ekološki aktivista, za Region press govori o borbi za Sinjajevinu, odlasku iz sela u grad, novinarstvu, prelasku iz štampanog u televizijsko novinarstvo, pritiscima, radu u javnom servisu i vrijednostima od kojih ne odustaje.
U javnosti ste prepoznati po dvije stvari: novinarstvu i ekološkom aktivizmu. Šta je za Vas životno važnije od ta dva?
– Ne mogu razdvojiti ove dvije strane svog života jer su obje vezane za rad u javnom interesu i samim tim su komplementarne i logične. Novinarstvo je borba za istinu, a ekološki aktivizam zaštita istinskih vrijednosti koje smo dobili na čuvanje od prirode ili Boga, zavisno iz kog ugla posmatrate.
Novinarstvo vam daje širinu, priliku da učite i razumijete svijet, a upravo su lekcije koje sam naučio kao novinar bile od ogromnog značaja u borbi za očuvanje Sinjajevine. Istini za volju, novinarstvo sam izabrao za životni poziv, dok je aktivizam nekako izabrao mene.
Kada je počela priča o vojnom poligonu na Sinjajevini, kao novinar sam kontaktirao brojne nevladine organizacije sa željom da one preuzmu tu borbu. Naišao sam na zid. Vjerovatno to nije bilo projektno isplativo, a trebalo je i reći „ne“ NATO savezu i tadašnjoj Vladi Crne Gore, koja se prema nama ponašala kao zulumćar koji pokušava da vam oduzme i ono posljednje što imate – nama na Sinjajevini vjekovne pašnjake i katune.
Jedina afirmisana nevladina organizacija koja je tada stala uz nas bio je Ekološki pokret Ozon, na čijem je čelu Aleksandar Perović. Sjećam se razgovora 2018. godine kada mi je Aco, ili kako sam ga ja zvao Coa, iako ga mnogi znaju kao Daltona, rekao da treba da uđem u tu priču i da će mi pomoći. Tako je i bilo.
U borbu nijesam ušao samo ja, već brojni dobronamjerni ljudi kojima je istinski stalo do Crne Gore i Sinjajevine. Posebno sam zahvalan mojim gorštacima koji su na kratko odložili pastirske štapove, uzeli megafone i stali na branik Sinjajevine. Zahvalan sam i onima sa kojima sam se možda usput razišao, jer nije da nije bilo nesuglasica, ali i to je dio života i svake velike borbe.
Na kraju dana najljepši je osjećaj kada možete da sjednete sami sa sobom i zaspite snom pravednika. Taj san mi je posebno miran od jula prošle godine, kada je Vlada Crne Gore, na čelu sa Milojkom Spajićem, poništila odluku o vojnom poligonu na Sinjajevini. Mislim da sam tada prvi put u životu iskreno izgovorio: „Hvala Vladi Crne Gore.“
Ipak, moj ekološki aktivizam nikada nije uticao na moj novinarski rad. Namjerno sam pravio jasnu distancu i kao novinar nijesam izvještavao o Sinjajevini, jer sam znao da tu nijesam neutralan. Istini za volju, kada je Sinjajevina u pitanju bio sam veoma tvrdoglav i prostora za kompromis nije bilo – ni jedan jedini milimetar.
Dugo godina bili ste novinar štampanog medija, a danas ste urednik podgoričke televizije. Koliko je ta tranzicija bila teška?
-Ne mogu reći da je bila teška sa aspekta novinarstva, jer je novinarstvo svuda novinarstvo – ili ga znate ili ga ne znate. Školovao sam se za rad na svim platformama, tako da mi televizija nije bila strana.
Ipak, postoji jedan zanimljiv momenat. Dio kolega smatra da je televizijsko novinarstvo neko posebno ostrvo i da je prelazak iz štampe gotovo nemoguć. Vjerujem da za neke jeste, ali sam isto tako prilično siguran da mnogi koji tvrde da novinar iz štampe ne može biti dobar televizijski novinar vjerovatno ne bi opstali u štampanom mediju.
Ali i za to treba imati razumijevanja. Televizija jeste slika, ali najbolju sliku može napraviti onaj ko je naučio da je stvara riječima i naracijom.
Koja je Vaša poruka mladim novinarskim naraštajima?
-Nijesam iznenađen uspjehom kolega iz štampanih medija. Poznajem ih i znam koliko znaju.
Novinari štampanih medija su najčešće ušli u ovaj posao zbog novinarstva, a ne zbog slave. Oni ime grade od inicijala. Za dobru priču dobijete prvo slovo imena i prezime, a za odličnu puno ime i prezime ispod teksta. Bez slike.
Na televiziji ste odmah lice. Zato mladim kolegama savjetujem skromnost. Neka im priče i istina koju donose publici grade ime, a ne skandali i laktanje da budu još jedno lice na ekranu.
U novinarstvo se ne ulazi zbog slave, nego zbog istine. Ako je nekome primarni motiv da bude viđen i poznat, možda bi trebalo da razmisli o nekoj drugoj profesiji.
„Sedam godina su mi govorili da se ne bode šut sa rogatim kada smo branili Sinjajevinu. Danas se postavlja pitanje ko je na kraju bio rogat, a ko šut“.
Jeste li otupili novinarsku oštricu otkako vodite lokalni javni servis?
– Mislim da nijesam. Jedina razlika je što danas radim u javnom servisu, gdje nema prostora za objavljivanje nezvaničnih informacija ili priča koje nemaju potvrđen i zvaničan izvor. Ono što u privatnim medijima ponekad može da prođe, u javnom servisu jednostavno ne može.
Od svojih novinara ne tražim ništa više nego što tražim od sebe – predanost, rad i odgovornost. Iskreno, alergičan sam na odgovor da nešto ne može, a da prethodno nije ni pokušano. Sve može da se pokuša, pa tek onda da se kaže da nije uspjelo.
Sedam godina su mi govorili da se ne bode šut sa rogatim kada smo branili Sinjajevinu. Danas se postavlja pitanje ko je na kraju bio rogat, a ko šut.
Slično je bilo kada me je tužio jedan visoki funkcioner tadašnje Vlade zbog teksta u kojem sam objavio da je doktorirao na fakultetu koji nije imao akreditovan program za te studije. Mnogi su me uvjeravali da ću izgubiti spor.
Zato ne mislim da sam otupio oštricu. Onog trenutka kada je otupim, prestaću da se bavim novinarstvom. Tada ću vjerovatno preći u PR. (smijeh)
Da li se Vaša borba za Sinjajevinu nastavlja?
-Naravno da se nastavlja. U Prostornom planu piše da je Sinjajevina park prirode, tako je država vidi. Istovremeno, Ministarstvo odbrane je i dalje vidi kao potencijalni vojni poligon. Takođe, Sinjajevina je predložena i za Natura 2000 područje, što nam daje dodatnu nadu.
Naš cilj je trajna i zakonska zaštita Sinjajevine.
Jednako smo protiv vojnih poligona i protiv nekontrolisane izgradnje vjetroelektrana. Naša vizija je da Sinjajevina ostane ono što jeste – veliko poljoprivredno dobro na kojem mogu da pasu desetine hiljada ovaca i goveda, planina koja može da hrani Crnu Goru kvalitetnim mesom i mliječnim proizvodima, ali i da bude primjer održivog ruralnog turizma.
Istovremeno, Sinjajevinu moramo čuvati i od nas samih. Ne smijemo dozvoliti divlju gradnju, betoniranje planine, prisvajanje izvora ili zajedničke zemlje. Kada gradimo, treba da poštujemo tradicionalnu arhitekturu – kamen i drvo. Ako jednog dana neka koliba nestane, iza nje treba da ostane prirodan trag, a ne gomila betona.
Kažete da ste dijete sa sela koje je uspjelo u gradu. Čemu to pripisujete?
-Nijesam neko ko vjeruje u raspored zvijezda. Kao i svaka Vodolija, ni ja ne vjerujem u horoskop. (smijeh)
Šalu na stranu, imao sam sreću da imam divne roditelje koji su me bezrezervno podržavali – prvo u školovanju, a kasnije i u svim drugim životnim bitkama.
Ali ništa ne dolazi bez rada i truda. Radio sam mnogo. Bilo je perioda kada sam radio i po šesnaest sati dnevno, vikendima i praznicima. To nije samo prošlost, tako uglavnom živim i danas. Ali taj trud se isplati i vidim ga svakog dana kada znam da imam svoj krov nad glavom koji sam izgradio svojim radom i trudom, a i da mogu sebe i svakog drugog pogledati u oči.
„Seljak je možda i najpoštenije zanimanje – ono koje i hrani i brani“.
Zašto često naglašavate da ste sa sela?
– Zato što smatram da se sela ne treba stidjeti, nego se njime treba ponositi. Mislim da je naša propast počela onog trenutka kada smo riječ „seljak“ počeli da koristimo kao uvredu.
A seljak je možda i najpoštenije zanimanje – ono koje i hrani i brani.
Mene je sramota samo onih koje je sramota što su sa sela.
Obišli ste veliki broj država. Šta biste preporučili da Crna Gora promijeni?
-Svaka država ima nešto posebno i od svake možete nešto naučiti.
Iz Mongolije bih izdvojio način na koji ljudi čuvaju svoju zemlju i tradicionalni način života. Ta zemlja me posebno oduševila jer me podsjetila na Sinjajevinu.
Iz kolumbijske regije Kaketa ponio sam jednu drugu važnu lekciju. Tamo ljudi zajednički prikupljaju novac kako bi kupovali zemlju koja ostaje zajednička, a ne privatna. Mislim da bismo i mi mogli mnogo da naučimo o zajedništvu i odnosu prema zajedničkom dobru.
Imate li negativnih iskustava zbog veće javne vidljivosti?
-Iskreno, nemam. Uglavnom nosim lijepa iskustva. Čak ni kritike ne doživljavam kao nešto loše.
Naprotiv, nekada je kritika ljekovita isto koliko i pohvala, jer vas tjera da budete bolji.
Koje je Vaše najpozitivnije iskustvo?
-Najpozitivnije je svakako to što je Sinjajevina oslobođena prijetnje vojnog poligona i što smo danas na dobrom putu da postane park prirode i Natura 2000 područje.
Negativnim stvarima ne želim da dajem prostor. Ljudi koji su širili negativnost ne zaslužuju dodatnu pažnju, a pogotovo ne preko jednog ovako lijepog portala.
