Funkcija me nije promijenila: na posao idem pješke, a probleme nosim kući. Ne umijem da se isključim – Podgorica je odgovornost koju nosim i van radnog vremena, kaže gradonačelnik Podgorice prof.dr Saša Mujović za Regionpress.
Gradonačelnik Podgorice prof. dr Saša Mujović u razgovoru za Regionpress govori o pravcu razvoja glavnog grada, najvećim izazovima na čelu gradske uprave, Botunu i projektima koji bi trebalo da obilježe njegov mandat. Otvoreno govori o političkim kompromisima, granicama koje ne želi da pređe i odgovornosti prema građanima, ali i o profesorskom pozivu, svakodnevnim navikama i vremenu koje mu nedostaje za porodicu.
„Savjest je moja crvena linija“, poručuje Mujović, koji uprkos zahtjevnoj funkciji nastoji da sačuva životne navike i neposredan kontakt sa sugrađanima.
Podgorica na putu ka evropskim standardima
Kada pogledate Podgoricu danas, jeste li zadovoljni pravcem kojim se grad razvija i šta biste voljeli da građani prvo primijete kao rezultat Vašeg rada?
-Uz izvinjenje ako zvučim neskromno, zadovoljan sam razvojem grada i smatram da smo na pravom putu da Podgorica dobije sve one sadržaje koji su joj nedostajali. Siguran sam da ulaskom u Evropsku uniju nećemo biti inferiorni u odnosu na ostale veće evropske gradove. Imamo puno izazova, puno naslijeđenih problema koji se ne mogu u potpunosti riješiti, poput lošeg prostornog planiranja, ali nastojimo izvući maksimum u datim okolnostima. Najvažnije mi je da građani osjete da sam potpuno posvećen gradu, da njime upravljam s najčistijom namjerom i bez ikakvog političkog kalkulisanja.
Šta je do sada bio Vaš najveći profesionalni izazov na mjestu gradonačelnika?
-Bez dileme, početak radova na ključnim komponentama postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda u Botunu predstavljao je moj najveći profesionalni izazov na poziciji gradonačelnika Podgorice. Gordijev čvor koji godinama nije rješavan, a kao posljedica bojazni DPS-a od gubitka vlasti, bio je na štetu i Podgorice i cijele Crne Gore. Nije bilo jednostavno izučiti cijelu problematiku, uvjeriti sebe da radim ispravnu stvar, a onda istrpjeti i sve napade koji su uslijedili, kao i gubitak većinske podrške u Skupštini Glavnog grada.
Savjest kao granica političkog kompromisa
Politika često traži kompromise. Postoji li granica preko koje nikada ne biste prešli zarad političkog dogovora?
-Politika je vještina mogućeg i oblast koja potpuno odudara od inženjerstva koje mi je blisko. Ne bih rekao da sam zaljubljenik u politiku, imajući u vidu da u politici ne postoji nešto što je nedozvoljeno, a moralne norme su veoma fleksibilna kategorija. Trudim se da ne budem takav i da se, prije svega, ugodno osjećam u „sopstvenoj koži“ i da ne uradim bilo šta zarad političkog profita, a zbog čega bih osjećao grižu savjesti. Savjest je moja crvena linija.
Koliko je teško uskladiti očekivanja građana, političke interese i realne mogućnosti gradske uprave?
-Gotovo da je nemoguće napraviti harmoniju između navedenog. Svaka gradska uprava ima svoje realne limite. Suočava se sa komplikovanim administrativnim procedurama koje usporavaju proces realizacije projekata. Dodatno, Uprava kojom rukovodim je politički heterogena, što ima svoje prednosti, ali i ozbiljna ograničenja. S druge strane, građani traže svoje. Traže uređen grad, asfaltiranu ulicu, dječije igralište, sportski teren i nijesu dužni da znaju probleme sa kojima se mi suočavamo. Projekat u jednom gradskom naselju ne znači puno mještanima drugog dijela Podgorice. Prihvatam kao realnost da je gradonačelnička funkcija ekstremno zahtjevna, da traži kontinuirani rad i stalnu borbu sa novopristiglim zahtjevima.
Da li Vas više opterećuju politički protivnici ili očekivanja onih koji su Vam ukazali povjerenje?
-Politički protivnici mi nijesu opterećenje. Od njih ne očekujem ništa dobro. Najveće opterećenje je ono koje zadajem samom sebi i visok nivo očekivanja koji imam od sebe. Naravno, jako mi je stalo da politički subjekti koji su podržali moj izbor za gradonačelnika nijesu zažalili zbog toga. Znači mi njihov stav o tome da li ovu funkciju valjano obavljam.
Projekti koji mijenjaju izgled grada
Šta još fali Podgorici, a u Vašoj je nadležnosti, da biste mogli prije juna 2027. godine da kažete da ste zaokružili ovaj mandat onako kako ste i planirali?
-Projekti koji mijenjaju izgled grada vremenski su zahtjevni i teško ih je završiti do juna 2027. godine. Svakako, završeni Bulevar Vojislavljevića, završeni most na Morači, započeti radovi na zapadnoj zaobilaznici, započeti radovi na robnoj kući Nama, započeti radovi na Trgu Božane Vučinić, započeti radovi na Trgu nezavisnosti, započeti radovi na objektu za omladinu sa poteškoćama u razvoju i početak montaže opreme u Botunu aktivnosti su koje očekujem.
Univerzitetu će se sigurno vratiti
Nedostaje li Vam profesorski poziv i rad sa studentima otkako ste preuzeli odgovornost prvo kao ministar u Vladi, a potom i upravljanje Podgoricom?
-Od dana kada sam postao ministar energetike i rudarstva u 44. Vladi Crne Gore, zamrznuo sam svoj status na Univerzitetu Crne Gore. Smatrao sam to moralnim činom, jer je rad sa studentima, iz moje vizure, izuzetno odgovoran i težak i neuskladiv sa takođe izazovnom funkcijom ministra. Predavao sam ozbiljne predmete na Elektrotehničkom fakultetu, poput Planiranja i eksploatacije elektroenergetskih sistema, Elektrodistributivnih sistema i Kvaliteta električne energije, studentima završne godine, koji imaju respektabilan fond znanja. To me činilo obaveznim da pristupam predavanjima sa maksimalnim fokusom i pripremom. Ocijenio sam da to ne bih mogao imati uz još jednu funkciju. Gradonačelnička pozicija je još komplikovanija i tek sada nemam prostora za studente. Naravno, vratiću se univerzitetu. To je definitivno.
Pješke na posao, bliže građanima
Vi ste gradonačelnik koji ne koristi službeni automobil za odlazak na posao. Sugrađani Vas često sreću dok džogirate ili idete pješke na posao. Imate li kakvih zanimljivih anegdota sa sugrađanima koji Vas sreću na ulici u svojstvu pješaka?
-Prosto, trudim se da budem ono što jesam. Da vodim život kakav sam vodio i prije pozicije na kojoj sam trenutno. Pješačim cijelog života, volim da budem od pomoći svojoj porodici i ništa mi za njih nije teško uraditi. Susreti sa građanima su veoma dragocjeni. To zahtijeva strpljenje, ali čujem puno pametnih stvari i dobijem nešto što samo nečije životno iskustvo može donijeti. Siguran sam da građani vole ljude koji sebe vide kao potpuno običnog čovjeka i koji odolijevaju izazovima funkcije koju obavljaju.
Da li biste voljeli da Vašu praksu preuzmu predsjednici opština u Crnoj Gori, pa i sami ministri i poslanici (oni koji žive u Podgorici), da pješke dolaze na posao?
-Da budem iskren, nije mi cilj da bilo koga savjetujem, niti da sebe zamišljam kao model po kojem treba postupati. Ako neko moj primjer smatra vrijednim, neka ga slijedi. Ako ne smatra – neće me rastužiti.
Probleme nosi i preko kućnog praga, fali vremena za porodicu
Kako izgleda Vaš dan kada nijeste gradonačelnik i uspijevate li da posao ostavite ispred kućnog praga?
-Nažalost, moj veliki problem je što probleme uvijek nosim sa sobom. Dokle god budem na ovoj funkciji, a i bilo kojoj drugoj, jer sam se na isti način ponašao i kao profesor i kao ministar, ja nijesam relaksiran i nikako ne umijem da zaboravim na ono što me opterećuje. To je iscrpljujuće, ali to sam ja i to je moj mentalni sklop.
Šta Vas najviše opušta, gdje pronalazite mir i imate li dovoljno vremena za porodicu i prijatelje?
-Nemam dovoljno vremena za porodicu i sinove, a najviše me opušta brzi hod u nekom od podgoričkih parkova.
