Dok ljetnja vrelina obavija obalu i unutrašnjost, vazduh ispunjava prepoznatljivi, neumorni orkestar insekata čiji zvuk postajе sama definicija toplih dana. Iza te zvučne kulise krije se, međutim, neobičan prirodni fenomen: godine provedene u podzemnoj tami slivaju se u samo nekoliko nedjelja raskošnog života na suncu. Od silovitog primorskog ćirikanja koje prekriva gradsku buku, do tišeg, večernjeg zrikanja u kontinentalnoj travi, ovo je priča o ljetnjoj simfoniji koja polako utihne s prvim nagovještajem jeseni.
Tokom čitavog ljeta neumorni orkestar pravih mediteranskih cvrčaka. u narodu poznatih i kao ćirikavci, ćirikovci ili zvizdaci, drži ritam primorskog života. Na mediteranskim obalama, u danima kada sunce prži kamen i smolu u borovim šumama, pjevanje ovih glasnih insekata postaje toliko silovito i zvučno da u potpunosti prekriva gradsku buku. Zvuk automobila, saobraćajne gužve i žagor prolaznika nestaju u pozadini, utopljeni u jednolični, neprikosnoveni hor koji odjekuje sa svake grane i maslinovog stabla. To više nije samo zvuk prirode, već sama definicija ljetnje pripeke i dugih, toplih dana.
Godine u mraku za mjesec dana pod sunčevim zracima
A iza tog glasnog, bezbrižnog ljetnjeg pjevanja krije se jedna od najneobičnijih i najdramatičnijih priča prirode. Prije nego što prvi put ugledaju sunce i zapjevaju u krošnjama, ovi skriveni muzičari provode godine u potpunoj tami, duboko pod zemljom. Hranjeni samo sokovima korijenja drveća, u mraku i tišini čekaju svoj trenutak i po tri, četiri ili pet dugih godina. A onda, kada konačno pronađu svoj put ka toploj mediteranskoj svjetlosti, njihov nagrađeni, raskošni život u pjesmi traje tek nekoliko kratkih nedjelja. Sve to višegodišnje čekanje u podzemlju sliva se u jedan jedini, neponovljivi ljetnji mjesec pod suncem — kratak bljesak posvećen ljubavi, nastavku vrste i pjesmi koja opčinjava čitavu obalu.
Tiši rođaci sa kontinenta
Stotinama kilometara dalje od morske obale, na kontinentu, svoju verziju ljetnjeg koncerta vode njihovi tiši rođaci. Dok primorski ćirikavci vladaju krošnjama drveća i dnevnom vrućinom, kontinentalni zrikavci i popci skrivaju se u visokoj travi, livadskim busenovima i voćnjacima. Njihova pjesma nije siloviti pritisak na ušne bubne opne, već mekši, ritmični šum koji se najjače razliježe u smiraj dana i tokom toplih ljetnjih noći. Dok mediteranski orkestar definiše podne, kontinentalni rođaci drže stražu nad večernjim tišinama unutrašnjosti.
Posljednji poluglasni pozdrav ljetu
Međutim, kako septembar polako niže svoje dane i ljeto počne da gubi svoju primarnu snagu, ta zvučna kulisa počinje da se mijenja na svim geografskim širinama. Prvi hladniji sjeverni vjetrovi i svježije noći donose primjetno utišavanje. Kako se temperatura spušta, udarci zvučnih opni na primorju i trenje krila na kontinentu postaju sporiji i rjeđi. Intenzivni simfonijski talasi koji su nedjeljama dominirali i obalom i livadama polako se razbijaju na pojedinačne, isprekidane tonove.
U ranim jesenjim danima ostaju samo najuporniji glasovi. U toplijim poslijepodnevnim satima na jugu, iz borova se tek povremeno javi po neki usamljeni cvrčak, dok iz proređene kontinentalne trave u sumrak dopre tek kratak, spori zrik. Ti njihovi potuljeni, drhtavi glasovi više nisu poziv na ljetnju jaru, već tih i dostojanstven napjev — posljednji pozdrav godišnjem dobu koje odlazi, prije nego što se oni konačno više ne budu čuli.
