Razgovor za Regionpress sa umjetnicom Aleksandrom Dadom Tomić, čiji rad spaja surovost crnogorskog krša i širinu ravničarskog zavičaja
Između ravničarskog mira rođenog Šapca i surovog, kontrastnog pejsaža Crne Gore, u kojoj je provela skoro dvije decenije, stvoren je autentičan umjetnički izraz koji ne priznaje stroge granice medija. Od klasične grafike i prelamanja svjetlosti kroz vitraž, pa sve do taktilne topline pustovane vune, radovi ove vizuelne umjetnice predstavljaju neprekidni dijalog sa materijalom i istraživanje sopstvenih granica. Uvrštena u Leksikon likovne umjetnosti Crne Gore (CANU) i krunisana priznanjima poput nagrade Crnogorskog likovnog salona „13. novembar”, autorka u razgovoru za naš portal otkrila nam je kako nastaju njene „čaure”, zašto je mali format alhemičarski posao i na koji način umjetnost nudi prijeko potrebni predah od savremenog svijeta.
„Umorna sam od pravila, umjetnost je za mene slobodan dijalog sa materijalom”
Rođeni ste u Šapcu, a značajan dio obrazovnog i stvaralačkog puta vezali ste za Crnu Goru. Kako se prožimaju ti različiti prostori i mentaliteti u Vašem radu?
— Poslije završene srednje Umjetničke škole otišla sam u Crnu Goru, gdje sam živjela, učila i stvarala 18 godina. U samom početku to je bio sudar dva različita prostora i mentaliteta. Mislim da je ambijent Crne Gore, pomalo surov i kontrastan, probudio u meni uspavanu energiju ravnice. To iskustvo me je oblikovalo kao ličnost, a samim tim uticalo i na moj rad — što se vidjelo kroz pojavu pomalo „sirove” energije koju je kasnije ravnica primirila.
Studirali ste i magistrirali na Fakultetu likovnih umjetnosti na Cetinju u klasama profesora Jakova Đuričića a magistrirali kod profesorice Anke Burić. Koliko je to okruženje oblikovalo Vaš umjetnički rukopis i pristup umjetnosti?
— U klasi profesora Jakova Đuričića diplomirala sam grafiku. To je profesor koji je ostavio dubok trag kod svojih studenata. Čuveni razgovori o životu i umjetnosti na grafičkom odsjeku, u potkrovlju Ruskog poslanstva, značajno su uticali na moj pristup umjetnosti. Profesor je uvijek bio raspoložen za korekturu i razgovor, podržavao je zalaganje i ohrabrivao me da se oprobam u još jednom mediju. Uvijek me je privlačio izlazak u prostor — skulptura i instalacija — a on je to prepoznao i podržao me. Znao je i osjetio kada treba da me motiviše da dam još malo sebe, da istražujem i da se igram. Često je ponavljao da je umjetnost igra, ali ozbiljna igra.
Sa profesoricom Ankom Burić imala sam drugačiji odnos — manje komunikacije, ali je, kao i profesor Jakov, svojim autoritetom i znanjem navodila na najbolja rješenja. Energija i pristup profesora Jakova ipak su mnogo više odgovarali mom karakteru.
Lekcije iz Ruskog poslanstva: Kako je profesor Đuričić oblikovao moj pristup umjetnosti
Vaš stvaralački opseg obuhvata veoma različite medije — od klasične grafike do rada sa staklom i vitražom. Kako je rad u tehnici vitraža, gdje su svjetlost i prozirnost u glavnoj ulozi, uticao na Vaš doživljaj linije, forme i prostora?
— Uvijek sam voljela da istražujem druge materijale i tehnike. Poslije studija pružila mi se prilika da naučim tifani tehniku vitraža. U početku sam je koristila samo za primijenjenu umjetnost, a nešto kasnije nastala je i serija radova. Međutim, vitraž nije u potpunosti odgovarao mom pristupu i potrebama, ali jeste imao uticaj. Počela sam da razmišljam o novim materijalima i da tražim one koji imaju lakoću i prozračnost, koji su lepršavi i meki kao svjetlost koja prolazi kroz staklo. Ono što meni nije odgovaralo kod vitraža jeste plošnost stakla, odnosno to što nisam mogla sama da ga oblikujem. Od malih nogu bila sam opčinjena duvanjem stakla, pa je vitraž možda bio svojevrsna kompenzacija.
Vaš raniji rad karakterišu dinamični, slojeviti linearni potezi. Da li grafiku i dalje doživljavate kao svoju primarnu bazu ili se granice između tehnika — od vitraža do tekstila — u Vašem radu potpuno brišu?
— Granice se brišu. Mislim da neke granice i ne treba da budu tako striktne. Sva znanja i iskustva se sublimiraju u nama, što se jasno vidi na radovima. Volim da eksperimentišem, istražujem nove materijale, kombinujem, testiram… Proces mi je izuzetno važan — usudiću se da kažem čak i važniji od krajnjeg ishoda. Dok radim, vodim dijalog sa materijalom, posmatram, osluškujem, rješavam zagonetke: Šta ovaj materijal može da uradi? Šta može da mi pruži? Koje su njegove granice? Da li je tvrdoglav kao ja? Nije mi presudna tehnika, već materijal sa kojim mogu da ostvarim dijalog.
Nažalost, sa grafikom sam napravila pauzu. Bavljenje grafikom podrazumijeva presu, specifične uslove u ateljeu, a materijal je veoma skup. Polako pravim svoj grafički atelje i radujem se ponovnom susretu sa grafičkom pločom, jer ona uvijek pruža izvanredan otpor.
Između grafičke ploče i mekoće vune: Priča o traganjima, preispitivanju i snazi refleksivne umjetnosti
Ciklus „Kokon” (Čaura) bavi se temama otuđenosti, usamljenosti i potrebe za intimnim pribježištem. Šta je bio ključni trenutak ili emocija koja Vas je usmjerila ka ovom vizuelnom i misaonom konceptu? Vuna kao materijal nosi specifičnu toplinu, ali i simboliku zaštite i slojevitosti. Koliko Vam je sama priroda materijala pomogla da oblikujete poruku o savremenom čovjeku i njegovim „čaurama”?
— Temom čaure bavila sam se još za diplomski rad i stalno joj se vraćam. Ključna emocija koja me je navela na tu temu jeste strah. Vunu kao materijal otkrila sam prije serije „Kokon”. Zaintrigirao me je proces pustovanja vune i njene mogućnosti, a prvobitna ideja bila je da je koristim u komercijalne svrhe. Kada sam započela ciklus „Kokon”, primarni materijal bio je papir, ali se vuna ubrzo sama nametnula.
Čaura je slojevita — kao vuna, kao strah. Vlakna vune, njeni slojevi, zgušnjavanje i obavijanje predstavljaju metaforu načina na koji se čovjek postepeno uvija u sopstvenu zaštitu. Ona nas štiti, a ujedno i sputava. Vuna mi je omogućila da dobijem teksturu, reljef, da izađem u prostor i oblikujem sopstvenim rukama. Ona postavlja pitanja, zamke i izazove — sve ono što mi je potrebno u komunikaciji sa materijalom tokom procesa.
Dobitnica ste nagrade za mali format — medij koji od umjetnika zahtijeva izuzetnu disciplinu i preciznost. Koliko je izazovno sažeti složenu ideju i emociju na tako skučeni prostor papira, a da rad ne izgubi svoju ekspresivnost i snagu?
— Mali format je vrlo zahtjevan. Traži duži period promišljanja i planiranja, pa je i put od ideje do realizacije zanimljiviji i izazovniji. Više elemenata bi ga ugušilo, a manje bi ga ostavilo nedorečenim i nejasnim. On traži pročišćenost ideje, jer se na malu površinu mora prenijeti sama esencija misli i emocije, u čemu i leži njegova snaga.
To je intiman umjetnički zapis, pa je samim tim i odnos između posmatrača i rada intimniji. Posmatrač mora da mu se približi, pogled se skuplja, a pažnja postaje koncentrisanija. Ponekad mi se čini da je umjetnost malog formata pravi alhemičarski posao.
Uvršteni ste u Leksikon likovne umjetnosti Crne Gore u izdanju CANU, a dobitnica ste i nagrada poput Crnogorskog likovnog salona „13. novembar” i Oktobarskog salona u Šapcu. Koliko Vam ovakva priznanja daju potvrdu, a koliko predstavljaju odgovornost za naredne projekte?
— Nagrade ujedno predstavljaju i potvrdu i odgovornost. One su dokaz o uloženom trudu i pokazuju vrijednost radova, ali istovremeno podižu očekivanja i nameću obavezu očuvanja visokog kvaliteta. One stimulišu umjetnika da još više ulaže u sebe i svoj rad, čak i onda kada je teško, kada želi da odustane od svog umjetničkog puta ili kada dovede u pitanje svrhu svega.
Egzistencija umjetnika danas je ugrožena, sistem vrijednosti poremećen, a kultura na rubu. Priznanja i nagrade su stimulans i odgovornost da se istraje, kako bi se dao doprinos promjeni svijesti.
Kako sa pozicije vizuelne umjetnice gledate na savremeni umjetnički prostor u regionu — koliko publika danas ima sluha za intimne, refleksivne teme u umjetnosti?
— Mislim da su danas mnogo zastupljenije društveno angažovane teme i komercijala, što je i razumljivo. Društveno angažovana umjetnost je važna, ona direktno reaguje na stvarnost, bori se za bolje društvo i mijenja svijest ljudi. Nažalost, ja ne pripadam toj grupi umjetnika, ali se trudim da kroz svoje radove dam doprinos i ukažem na društvene probleme.
Rekla bih da ipak postoji sluh za intimnu, refleksivnu umjetnost, jer je narod prezasićen dešavanjima u svijetu. Bombardovani smo informacijama o politici, moći, migracijama, ratovima, klasnim razlikama… Potreban nam je predah, koji neki nalaze upravo u ovoj vrsti umjetnosti, jer ona polazi od ličnog iskustva, unutrašnjeg stanja i sjećanja. Takva umjetnost treba da izazove reakciju i emociju; neko, možda, osjeti olakšanje kada shvati da nije sam i da svi mi imamo svoje borbe.
Imate li u planu neke nove projekte?
— Već radim na jednoj seriji koja nosi naziv „Čapra”, i na neki način je nastavak „Kokona”. Eto, i sam izraz čapra jeste veza sa Crnom Gorom. Biće tu novih materijala, dijaloga sa njima i novih formi, kao što su knjige… Ko zna šta sve može da se izrodi iz takvih razgovora.
