U aketuelnim pregovorima Crne Gore i Hrvatske niz je otvorenih pitanja koja, za sada, nijedna strana nije u stanju da zatvori.
Hrvatska traži rješavanje osam otvorenih pitanja prije ulaska Crne Gore u Evropsku uniju (EU), dok Podgorica insistira da se u odnosima dvije države ne zanemare stradanje crnogorskih državljana u Lori, razgraničenje na Prevlaci i status Rta Oštro.
Iskustvo Hrvatske, koja je 2013. postala članica EU iako nije riješila spor sa Slovenijom oko Piranskog zaliva, kao ni sva otvorena pitanja sa Bosnom i Hercegovinom i Crnom Gorom, otvara pitanje da li se isti kriterijumi primjenjuju na države kandidate.
Hrvatska je u završnici pristupnih pregovora Crne Gore jasno stavila do znanja da očekuje rješavanje niza bilateralnih sporova prije članstva Podgorice u Evropskoj uniji. Prema pisanju Radija Slobodna Evropa (RSE), Zagreb je državama članicama dostavio dokument sa osam zahtjeva, koji obuhvataju ratno nasljeđe, imovinska prava, nestale osobe, naziv bazena u Kotoru, školski brod „Jadran“ i razgraničenje.
Dio zahtjeva Hrvatska povezuje sa pregovaračkim poglavljima 23, koje se odnosi na pravosuđe i osnovna prava, i 31, koje obuhvata vanjsku, bezbjednosnu i odbrambenu politiku. Time pitanja koja godinama opterećuju odnose dvije države postaju i prepreka napretku Crne Gore na evropskom putu.
Među zahtjevima Zagreba su obeštećenje bivših zatočenika logora Morinj, očuvanje spomen-ploče na mjestu nekadašnjeg logora, promjena naziva bazena u Kotoru koji nosi ime Zorana Džimija Gopčevića, rasvjetljavanje sudbine 14 nestalih hrvatskih državljana, procesuiranje ratnih zločina i rješavanje imovinskih pitanja hrvatskih porodica u Crnoj Gori. Preostala dva zahtjeva odnose se na povratak školskog broda „Jadran“ i utvrđivanje državne granice.
Zagreb tvrdi da je napredak u tim pitanjima neophodan za završetak pregovora Crne Gore sa EU. Za Podgoricu, međutim, ostaje izazov kako da odgovori na zahtjeve susjedne države, a da pritom zaštiti svoje pravne, istorijske i teritorijalne interese.
Lora i Prevlaka – crnogorska pitanja koja ostaju otvorena
Dok Hrvatska insistira na odgovornosti za zločine u Morinju, Crna Gora traži da se ne zanemari stradanje njenih državljana u splitskom vojnom zatvoru Lora tokom ratova devedesetih godina.
Predsjednik Crne Gore Jakov Milatović ranije je pozivao da se pitanje Lore uključi u razgovore sa Zagrebom i da se obezbijedi odgovornost za zločine nad crnogorskim državljanima. Hrvatski zvaničnici, s druge strane, tvrdili su da su zločini u Lori procesuirani, dok je u Crnoj Gori ostalo prisutno nezadovoljstvo zbog obima odgovornosti i načina na koji se o tom slučaju govori.
Lora nije navedena među osam zahtjeva koje je Hrvatska dostavila državama članicama EU, ali Podgorica ima interes da to pitanje zadrži u bilateralnom dijalogu. To ne znači da se dva slučaja mogu pravno izjednačavati ili da odgovornost za Morinj treba uslovljavati rješavanjem Lore. Svaki predmet mora se razmatrati na osnovu dokaza i individualne odgovornosti, ali saradnja dvije države treba da obuhvati sve otvorene slučajeve ratnih zločina.
Još osjetljivije je pitanje Prevlake i Rta Oštro, na ulazu u Bokokotorski zaliv. Iako je privremenim protokolom iz 2002. godine uređen režim na tom području, konačan sporazum o granici nije postignut. Hrvatska smatra da su ranijim dokumentima riješena pojedina pitanja kopnene granice, dok Crna Gora insistira na razgovorima o konačnom razgraničenju, uključujući morski prostor.
Milatović je u junu 2026. izjavio da smatra da Rt Oštro treba da pripadne Crnoj Gori i podržao mogućnost arbitražnog rješavanja spora. Taj stav treba razlikovati od zvanično usaglašene pregovaračke pozicije Vlade, ali pokazuje da Podgorica ne želi da se pitanje Prevlake zatvori bez ozbiljnog razmatranja svojih interesa.
Upravo bi Prevlaka mogla biti jedno od najtežih pitanja u pregovorima. Hrvatska traži utvrđivanje granice, dok Crna Gora ne želi da unaprijed prihvati tumačenje Zagreba kao jedino moguće. Bez obnovljenog dijaloga, rada komisija i eventualno međunarodnog pravnog mehanizma, teško je očekivati trajno rješenje.
Hrvatska ušla u EU bez riješenih sporova sa susjedima
Hrvatska danas od Crne Gore traži rješavanje bilateralnih pitanja prije članstva, ali njeno iskustvo iz pristupnog procesa pokazuje da svi sporovi nijesu nužno morali biti zaključeni prije ulaska u Uniju.
Hrvatska je postala članica EU 1. jula 2013. godine, iako spor sa Slovenijom oko granice, posebno u Piranskom zalivu, nije bio konačno riješen. Slovenija je tada već bila članica Unije, a spor je godinama opterećivao odnose dvije države. Arbitražni sud je 2017. donio odluku o granici, ali Hrvatska nije prihvatila njenu primjenu, pa pitanje nije dobilo zajednički prihvaćen politički epilog.
Ni sva granična pitanja sa Bosnom i Hercegovinom nijesu bila riješena prije hrvatskog pristupanja EU. Iako su dvije države 1999. potpisale sporazum o granici, njegova puna primjena i ratifikacija nijesu okončale sve sporove, uključujući pojedina pitanja uz rijeku Unu i područje Neuma.
Hrvatska je, takođe, ušla u EU iako sa Crnom Gorom nije imala konačno riješena pitanja granice na Prevlaci i statusa školskog broda „Jadran“. Ta pitanja nastavila su da opterećuju odnose dvije države i nakon hrvatskog pristupanja.
Ova činjenica sama po sebi ne znači da Hrvatska danas nema pravo da od Crne Gore traži rješavanje sporova. Ipak, pokazuje da nije postojalo univerzalno pravilo prema kojem svaki bilateralni spor mora biti konačno riješen prije ulaska u EU. Zbog toga Podgorica ima osnov da traži dosljednu primjenu kriterijuma i da insistira na tome da se sporovi rješavaju kroz pregovore i međunarodno pravo, a ne jednostranim nametanjem rješenja.
Može li Zagreb evropski veto koristiti kao sredstvo pritiska?
Kao članica EU, Hrvatska može uskratiti saglasnost za zatvaranje pregovaračkih poglavlja i time usporiti evropski put Crne Gore. To je značajna pregovaračka prednost u odnosu na državu kandidata, posebno u završnoj fazi pristupanja, kada su odluke država članica od presudnog značaja.
Legitimno je da Hrvatska traži odgovornost za ratne zločine, rješavanje pitanja nestalih i zaštitu imovinskih prava svojih državljana. Međutim, postoji razlika između insistiranja na poštovanju međunarodnog prava i zahtjeva da Crna Gora unaprijed prihvati određeno tumačenje teritorijalnog spora ili pitanja vlasništva nad brodom „Jadran“.
Slučaj Slovenije i Hrvatske pokazuje da bilateralni sporovi mogu ostati otvoreni i nakon članstva u EU. Zbog toga se nameće pitanje da li Zagreb od Podgorice očekuje standard koji ni sam nije u potpunosti ispunio prije pristupanja. Odgovor ne može biti da Crna Gora treba da ignoriše svoje obaveze, već da svaki zahtjev mora biti jasno obrazložen i razmatran prema istim principima međunarodnog prava.
Podgorica neće lako pristati na sve zahtjeve
Crna Gora ima snažan interes da postane članica EU, ali to ne znači da će prihvatiti svaki zahtjev Hrvatske u obliku u kojem je postavljen.
Kod Morinja, Podgorica treba da nastavi saradnju u vezi sa pravima žrtava, odštetom i suočavanjem sa prošlošću. Istovremeno, pitanje Lore mora ostati dio dijaloga, uz insistiranje na dostupnosti dokumentacije i procesuiranju eventualno odgovornih za zločine.
Kod bazena u Kotoru, izmjene Zakona o sportu otvorile su mogućnost promjene naziva objekta koji nosi ime Zorana Džimija Gopčevića. To bi predstavljalo konkretan korak u odgovoru na jedan od hrvatskih zahtjeva, ali i odluku sa unutrašnjim političkim posljedicama u Crnoj Gori.
Spor oko broda „Jadran“ tiče se različitih tumačenja sukcesije imovine bivše Jugoslavije. Hrvatska traži povratak broda, dok ga Crna Gora drži u svom posjedu. Takvo pitanje ne bi trebalo rješavati jednostranim potezom, već dogovorom, pravnim postupkom ili drugim prihvatljivim mehanizmom.
Prevlaka je još osjetljivija jer se odnosi na teritorijalne interese i ulaz u Bokokotorski zaliv. Svako eventualno odustajanje Crne Gore od sopstvenih zahtjeva moralo bi biti zasnovano na ozbiljnoj pravnoj i političkoj procjeni, a ne samo na želji da se ubrza članstvo u EU.
Zbog toga je za Podgoricu najvažnije da razdvoji pitanja na kojima je moguć brz dogovor od onih koja zahtijevaju dugotrajnije pravne i diplomatske pregovore. Otvorena pitanja ne treba koristiti za izbjegavanje odgovornosti, ali ni evropski put ne bi smio biti razlog da se prihvate rješenja bez pravnog utemeljenja.
Dogovor da, ali ne po svaku cijenu
Pred Crnom Gorom je težak zadatak: da sačuva evropsku perspektivu, odgovori na zahtjeve Hrvatske i istovremeno zaštiti svoje državne interese. Hrvatska ima mogućnost da uspori pregovore, ali njena pozicija članice EU ne čini svako njeno tumačenje automatski obavezujućim za Podgoricu.
Iskustvo hrvatskog pristupanja pokazuje da se bilateralni sporovi mogu nastaviti i nakon ulaska u Uniju. To ne oslobađa Crnu Goru obaveze da traži rješenja, ali daje osnov da insistira na dosljednosti evropskih kriterijuma i na tome da se otvorena pitanja rješavaju kroz dijalog, međunarodno pravo i uzajamno prihvatljive mehanizme.
Hrvatska traži osam konkretnih koraka. Crna Gora, sa svoje strane, ima razloga da insistira na Lori, konačnom razgraničenju na Prevlaci i pravno utemeljenom rješenju pitanja broda „Jadran“. Suština pregovora zato ne bi trebalo da bude nadmetanje u uslovljavanju, već spremnost da obje države prihvate odgovornost i razgovaraju o pitanjima koja godinama opterećuju njihove odnose.
