Dok se kulturna scena na prostorima bivše Jugoslavije povremeno raduje velikim međunarodnim uspjesima pojedinaca na prestižnim svjetskim bijenalima, muzejima i aukcijskim kućama, situacija u takozvanoj „bazi“ otkriva sasvim drugačiju sliku. Likovna umjetnost i status slobodnih umjetnika u zemljama regiona posljednjih godina nalaze se na tankoj liniji između entuzijazma stvaralaca i hroničnog institucionalnog nemara.
Iako svaka država deklarativno podržava kulturu kao temelj nacionalnog identiteta, surova realnost na terenu pokazuje da likovna umjetnost dijeli sudbinu marginalizovanog sektora u kojem se preživljava od projekta do projekta.
Simbolični budžeti i kulturna periferija
Jedan od ključnih problema sa kojima se likovni umjetnici suočavaju širom regiona jeste drastično niska i nedovoljna finansijska podrška države. Izdvajanja za kulturu u većini zemalja Zapadnog Balkana i dalje se vrte oko minimalnih zakonskih ili ispodprosječnih procenata državnog budžeta (često jedva oko ili ispod jedan odsto), pri čemu lavovski dio sredstava odlazi na fiksne troškove velikih nacionalnih institucija i dotacije za manifestacije od „tradicionalnog značaja“.
Za samu likovnu produkciju, savremene vizuelne umjetnosti, nabavku materijala, realizaciju skulptura velikog formata ili međunarodnu promociju, ostaju mrvice. Konkursi za sufinansiranje projekata u kulturi često su praćeni kašnjenjem rezultata, isplatom sredstava tek po završetku projekata i budžetima koji ne mogu da pokriju ni osnovne troškove postavljanja izložbi. Umjetnici upozoravaju da su galerijski prostori prepušteni sami sebi, dok se savremena vizuelna umjetnost tretira kao elitistički trošak, a ne kao javno dobro od nemjerljivog značaja.
Ćorsokak tržišta: Odnos galerista i kolekcionara prema umjetnicima
Pored državne apatije, situaciju dodatno usložnjava nerazvijeno i često surovo domaće tržište umjetnina, u kojem je odnos galerista i kolekcionara prema samim autorima daleko od partnerskog. U uslovima u kojima stabilan galerijski sistem uglavnom jedva preživljava, malobrojne komercijalne galerije nerijetko se nalaze u poziciji da diktiraju nepovoljne uslove. Umjetnici se suočavaju s previsokim provizijama od prodaje, nedostatkom transparentnosti, ali i s pritiskom da stvaraju dopadljiva, komercijalna djela nauštrb autentičnog istraživačkog izraza.
Sa druge strane, krug domaćih kolekcionara i kupaca podijeljen je u dvije krajnosti: mali broj istinskih, posvećenih ljubitelja umjetnosti koji rano prepoznaju kvalitet, te znatno veći sloj takozvanih „investitora“ i špekulanata. Ovaj drugi profil kupaca umjetnine često posmatra isključivo kroz prizmu brze preprodaje, statusnog simbola ili ulaganja kapitala u nesigurnim vremenima, pri čemu se autorska prava, trud i materijalni trošak nastanka djela marginalizuju. Umjetnik tako u pregovorima sa tržištem često ostaje usamljen, prisiljen da balansira između golgote preživljavanja i očuvanja vlastitog integriteta.
Socijalni status umjetnika: Nevidljivi pregaoci bez prava
Još alarmantniji od finansiranja samih projekata jeste socijalni i radni status likovnih stvaralaca. Status takozvanih slobodnih umjetnika (samostalnih umjetnika) u mnogim zemljama regiona nije sistematski riješen ili je u praksi krajnje nefunkcionalan.
Kada se govori o nevidljivosti umjetnika unutar institucionalnog sistema, najbolje svjedočanstvo o toj svakodnevnoj borbi daju sami stvaralci. Poznata regionalna likovna umjetnica Aleksandra Dada Tomić u razgovoru za naš portal otvoreno ukazuje na provaliju koja zjapi između kreativnog elana i surove realnosti:
„Biti samostalni umjetnik danas na ovim prostorima znači hodati po tankoj žici između ogromne unutrašnje potrebe za stvaranjem i hladne institucionalne ravnodušnosti. Sistem vas se sjeti tek kada postignete uspjeh van granica, dok svakodnevna borba za materijale, prostor i elementarnu egzistenciju ostaje vaša privatna stvar…“
Veliki broj slikara, vajara, grafičara i konceptualnih umjetnika nema uplaćeno redovno zdravstveno ni penzijsko osiguranje u periodima kada ne ostvaruju komercijalne prihode od prodaje radova. Kupovna moć šireg građanstva je niska, što znači da se od primarne umjetničke djelatnosti može živjeti samo uz dodatne poslove – najčešće u prosvjeti, dizajnu ili honorarnom radu. Kada umjetnik ostari ili se razboli, nedostatak institucionalne zaštite i penzionih fondova prilagođenih specifičnostima umjetničkog poziva izbacuje ga na marginu egzistencije.
Inat, talenat i prekogranična saradnja
I pored sumorne ekonomske, tržišne i administrativne pozadine, likovna scena u regionu pokazuje vitalnost koja prkosi okolnostima. Upravo zahvaljujući entuzijazmu pojedinaca, nevladinom sektoru, nezavisnim galerijama i entuzijastičnim kustosima, regionalna razmjena i dalje živi. Umjetnici iz Crne Gore, Srbije, Hrvatske, BiH, Sjeverne Makedonije i Slovenije pronalaze načine da sarađuju, umrežavaju se i gostuju na izložbama, dokazujući da kvalitet i autentičnost izraza ne poznaju administrativne granice.
Međutim, kulturna politika u regionu i dalje uglavnom reaguje ad-hoc, uglavnom se slavi kada neko od umjetnika napravi uspjeh u Parizu, Njujorku ili Veneciji, dok se sistematski ignoriše činjenica da taj uspjeh dolazi uprkos, a ne zahvaljujući sistemu. Bez ozbiljnog zakonskog uređenja statusa umjetnika, pravednijih modela finansiranja i uređenijeg tržišnog ambijenta, likovna umjetnost na ovim prostorima ostaće prepuštena entuzijazmu pojedinaca i tihoj borbi za očuvanje dostojanstva profesije.
