Kamen po kamen, tokom deset godina, monah Jegor Stroganov izgradio je put dug oko 730 metara.
Iznad Svetog Stefana, od manastira Praskvica do sela Čelobrdo, vijuga kamena staza duga oko dva kilometra. Danas je planinari prelaze za dvadesetak minuta, diveći se pogledu na Budvansku rivijeru. Malo ko ostane ravnodušan kada sazna kako je nastao Jegorov put.
Predanje kaže da je krajem 18. vijeka u manastir Praskvica stigao nepoznati ruski plemić i oficir, Jegor Stroganov. Bio je visokog roda, ali slomljenog života. U dvoboju je ubio čovjeka koji je osramotio njegovu kćerku. U istom dvoboju teško je ranjen i ostao je bez lijeve ruke. Kada se vratio kući, dočekala ga je još veća tragedija – njegova kćerka je nestala.
Godinama ju je tražio po Rusiji, obilazio manastire i svetišta, raspitujući se za njen trag. Kada je izgubio svaku nadu, napustio je domovinu i stigao u manastir Praskvica iznad Miločera. Zamolio je monahe da ga prime među sebe. Zamonašio se, zavjetovao na ćutanje i odlučio da ostatak života posveti pokajanju i radu.
Sa samo jednom rukom usijecao je put kroz krš, ostavljajući iza sebe trag istrajnosti
Tada je sebi postavio gotovo nemoguć zadatak.
Jednom rukom počeo je da gradi kameni put od manastira do Čelobrda. Dan za danom, godinu za godinom, razbijao je primorski krš, obrađivao kamen i slagao stepenik po stepenik. Kažu da je na tom poslu proveo gotovo deset godina.
Mještani su ga svakodnevno gledali kako u tišini radi ono što bi i dvojici zdravih ljudi predstavljalo ogroman poduhvat. Nikada nije tražio pomoć, niti je govorio o svojoj prošlosti.
A onda je u manastir stigao mladi ruski monah Jelisej.
Bio je tih, povučen i bolešljiv. Jegor je prema njemu osjećao posebnu bliskost, iako među njima gotovo da nije bilo riječi. Kada je Jelisej teško obolio i osjetio da mu se bliži kraj, zatražio je da vidi starog monaha.
Dolaskom monaha Jeliseja otkrivena tajna
Tada je, prema legendi, otkrivena tajna koja ovu priču čini jednom od najpotresnijih na Balkanu.
Mladi monah Jelisej zapravo je bila Jegorova davno izgubljena kćerka. Godinama se skrivala pod monaškom odjećom, tražeći mir daleko od svijeta koji joj je donio nesreću. Otac i kćerka pronašli su jedno drugo tek pred njenu smrt.
Nakon što ju je sahranio, Jegor je završio put koji je godinama gradio kao pokoru. Nedugo potom i sam je preminuo u manastiru Praskvica, gdje se, prema predanju, nalazi njegov grob.
Koliko je u ovoj priči istorije, a koliko legende, teško je sa sigurnošću reći. Istoričari smatraju da je izvjesno da je put zaista izgradio ruski monah po imenu Jegor i da je riječ o izuzetnom graditeljskom poduhvatu, dok se potresna priča o izgubljenoj kćerki prenosi usmenim predanjem već više od dva vijeka. Upravo ta mješavina istorije i legende učinila je Jegorov put jednim od najpoznatijih simbola Paštrovića.
Danas ovom kamenom stazom prolaze planinari, hodočasnici i brojni turisti. Dok gaze stepenicama isklesanim u živom kamenu, teško je ne pomisliti na čovjeka koji je, vođen tugom, vjerom i nadom, jednom rukom uspio da napravi put koji i danas povezuje more i planinu, zemlju i nebo.
