Od istorijske deklaracije na Žabljaku do Nature 2000 i završnice pregovora sa Evropskom unijom – Crna Gora danas ponovo polaže ekološki ispit. Država tvrdi da je napravila veliki iskorak, Evropska unija prepoznaje tehnički napredak, dok ekološke organizacije upozoravaju da su otpad, zagađenje vazduha i voda, devastacija prostora i pritisak na prirodu i dalje svakodnevica.
Prije 35 godina, na Žabljaku je postavljena ambiciozna vizija: Crna Gora treba da bude država koja svoj razvoj podređuje zaštiti prirode. Deklaracija o proglašenju Crne Gore ekološkom državom usvojena je 20. septembra 1991. godine na sjednici crnogorskog parlamenta održanoj na otvorenom, a naredne godine predstavljena je i na konferenciji Ujedinjenih nacija o zaštiti životne sredine. Deklaracijom je definisano strateško opredjeljenje da se usvajaju i primjenjuju visoki standardi zaštite životne sredine i prirode, uz ekonomski razvoj zasnovan na principima održivosti.
Danas, tri i po decenije kasnije, pitanje više nije samo šta je Crna Gora proglasila 1991. godine, već koliko je ta odluka postala stvarni princip po kojem država planira, gradi, troši javni novac i upravlja prirodnim resursima. Pitanje, koje je jedno vrijeme bilo dio kampanje, jeste: čije je naše smeće?!
DEKLARACIJA O EKOLOŠKOJ DRŽAVI CRNOJ GORI
„Mi, poslanici Skupštine Republike Crne Gore, svjesni smo da je zbog ugrožavanja prirode zaštita identiteta prostora na kome živimo i djelujemo postala naš neodložan i pravovremeni posao.
Svjesni duga prema prirodi, izvoru našeg zdravlja i inspiraciji naše slobode i kulture, posvećujemo se njenoj zaštiti u ime sopstvenog opstanka i budućnosti potomstva.
Prihvatimo da nijedna razlika među nama nije toliko velika koliko su velike promjene kojima je izloženo naše prirodno okruženje. Bez obzira na naša nacionalna, vjerska, politička i druga ubjeđenja i osjećanja, znamo i prihvatimo da su dostojanstvo i svetinja ljudskog bića organski povezani sa svetinjom i čistotom prirode.
Čovjek i priroda u njemu i oko njega cjelovito su jedno u svojim dubinama i po svom smislu i naznačenju.
Stoga je oduvijek zloupotrebu čovjeka pratila zloupotreba prirode. Zato, opredjeljujući se i boreći se za dostojanstvo čovjeka, pozvani smo da se borimo i za dostojanstvo prirode.
Donošenjem ove Deklaracije, Crna Gora prema prirodi uspostavlja državni odnos i poziva na mudrost ljude da spriječe ekološku katastrofu koja nam prijeti.“
20. septembra 1991.
Skupština Republike Crne Gore
Od deklaracije do Nature 2000
Jedan od najvažnijih koraka napravljen je ove godine. Vlada je u junu usvojila Informaciju o predlogu područja ekološke mreže Natura 2000.
Natura 2000 nije nova kategorija nacionalnih parkova niti znači da će gotovo polovina države biti „zaključana“ za bilo kakvu aktivnost. Riječ je o evropskoj mreži područja namijenjenih očuvanju najvažnijih i najugroženijih vrsta i staništa, zasnovanoj na EU direktivama o pticama i staništima. Ideja je da se priroda zaštiti, ali da se istovremeno omogući održivo korišćenje prostora i resursa, uz procjenu uticaja planova i projekata na zaštićene vrijednosti.
Predložena crnogorska mreža obuhvata 44,15 odsto ukupne teritorije države – 50,97 odsto kopnene teritorije i 7,06 odsto morskog područja. Evropska unija je ovaj potez ocijenila kao važnu prekretnicu u zaštiti prirode i u procesu pristupanja EU.
Za Vladu je Natura 2000 mnogo više od zaštite prirode. Ministar ekologije Damjan Ćulafić ocijenio je da bi uspostavljanje te mreže moglo predstavljati najveći institucionalni pomak u oblasti ekologije i zaštite prirode u posljednjih 35 godina.
Ali upravo tu počinje drugi dio priče: Natura 2000 na papiru i Natura 2000 koja funkcioniše na terenu nijesu isto.
Ambasador EU u Crnoj Gori Johan Satler poručio je povodom 35. godišnjice da je u prethodne tri i po decenije urađeno mnogo, ali da je moglo biti više. Kao naredne zadatke izdvojio je upravo funkcionalnu Naturu 2000, kvalitetne politike i lokalne planove upravljanja otpadom, kao i jačanje kapaciteta za sprovođenje propisa.
Drugim riječima, Evropska unija ne mjeri samo koliko je zakona napisano i koliko je mapa obojeno zelenom bojom. Mjeri se da li sistem radi.
Otpad, vazduh, voda, prostor – ekološki račun još nije zatvoren
A tu su problemi i dalje veliki.
Sam ministar Ćulafić naveo je da je prilikom izrade državnog plana upravljanja otpadom bilo evidentirano 334 divlje deponije. Više od stotinu ih je, prema njegovim riječima, očišćeno, ali se na terenu i dalje pojavljuje oko 250.
To je jedan od paradoksa crnogorske „ekološke države“: istovremeno dok se uspostavlja mreža koja treba da zaštiti gotovo polovinu teritorije, država se i dalje bori sa osnovnim problemom – gdje i kako odložiti otpad.
Slična je situacija i sa otpadnim vodama.
Istraživanje Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore pokazalo je da je od deset postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda koja su u funkciji većina radila ispod punog kapaciteta, dok su neka bila bez potrebnih dozvola. Za izgradnju sistema za prečišćavanje otpadnih voda do 2035. predviđeno je oko 450 miliona eura, a veliki dio tog novca već je potrošen iako problem nije riješen u svim opštinama. Poseban problem predstavlja kanalizacioni mulj, za čije zbrinjavanje još nema sistemskog rješenja na državnom nivou.
Kvalitet vazduha ostaje još jedan od problema, naročito u urbanim sredinama i područjima opterećenim industrijom i grijanjem na čvrsta goriva. Vlada je ove godine utvrdila novi predlog zakona o zaštiti vazduha, upravo uz obrazloženje da postoje problemi sa prekoračenjima dozvoljenih vrijednosti zagađujućih materija.
Ekološke organizacije, međutim, problem vide šire: u otpadu, zagađenim vodama, pritiscima na šume i rijeke, betonizaciji obale, urbanizaciji i slaboj primjeni postojećih propisa.
Na Žabljaku su 19. septembra, upravo na dan obilježavanja 35 godina ekološke države, ekološki aktivisti organizovali protest upozoravajući na otpad, fekalno zagađenje jezera, mora i rijeka, sječu šuma i nasilnu urbanizaciju. Njihova poruka bila je da su potrebna djela, a ne samo konferencije i obilježavanja.
Izvršni direktor Eko-tima Milija Čabarkapa ocijenio je da ekološki status Crne Gore u velikoj mjeri i dalje predstavlja deklarativno opredjeljenje, jer se zaštita životne sredine, prema njegovom tumačenju, često povlači pred kratkoročnim ekonomskim, investicionim i političkim interesima.
To je suštinska kritika koncepta ekološke države: nije dovoljno imati zakone, institucije i deklaracije ako se pri donošenju konkretnih odluka priroda tretira kao prepreka investiciji, a ne kao javni interes koji mora biti zaštićen.
Poglavlje 27: ekologija više nije samo pitanje ekologije
Ekologija je u procesu evropskih integracija postala mnogo više od jedne sektorske politike.
Crna Gora je pregovore o Poglavlju 27 – Životna sredina i klimatske promjene – otvorila u decembru 2018. godine. Poglavlje obuhvata širok spektar oblasti: kvalitet voda i vazduha, upravljanje otpadom, zaštitu prirode, industrijsko zagađenje, klimatske promjene, hemikalije i druge oblasti.
Evropska komisija je u svojim izvještajima godinama ukazivala na isti problem: Crna Gora napreduje u usklađivanju propisa, ali je primjena i sprovođenje zakona mnogo slabija tačka. U izvještaju Evropske komisije iz 2024. posebno se tražilo intenziviranje rada na zatvaranju Poglavlja 27, naročito u oblastima otpada, kvaliteta vazduha i voda, zaštite prirode i klimatskih promjena.
Još ranije Komisija je upozoravala na nedostatak administrativnih kapaciteta, slabu koordinaciju institucija i nedostatak održivog finansijskog okvira. U jednom od izvještaja naveden je i podatak da je od 102 planirane aktivnosti u okviru akcionog plana za Poglavlje 27 bilo realizovano svega 39, odnosno 38,23 odsto.
Danas Vlada očekuje da Poglavlje 27 bude zatvoreno krajem 2026. godine.
To bi bio važan korak na putu ka EU, ali zatvaranje poglavlja ne znači da je ekologija „riješena“. Naprotiv, najveći dio posla počinje upravo kroz primjenu standarda.
Koliko košta ekološka država?
Ekološka tranzicija nije samo pitanje političke volje. Ona košta.
Ministar Ćulafić je uoči 35. godišnjice kazao da će za ispunjavanje ekoloških obaveza biti potrebno oko četiri milijarde eura, dok je kao najveće izazove izdvojio otpad i kvalitet vazduha.
Ta cifra treba da se razumije kao širi finansijski okvir za sprovođenje obaveza i infrastrukture, a ne kao jedan jedinstveni projekat ili račun koji će država platiti iz budžeta.
Troškovi obuhvataju izgradnju i modernizaciju sistema za prečišćavanje otpadnih voda, upravljanje otpadom, sanaciju zagađenih područja, zaštitu prirode, klimatsku tranziciju, energetsku efikasnost, infrastrukturu i jačanje institucija.
Već samo oblast otpadnih voda pokazuje razmjere ulaganja: za potpuno prečišćavanje otpadnih voda u svim opštinama do 2035. planirano je oko 450 miliona eura.
Zato će ekologija u narednim godinama biti i pitanje javnih finansija, investicija i prioriteta državnog budžeta.
Šta je onda sa 1991. godinom?
Paradoks je u tome što je Crna Gora ideju ekološke države proglasila u vrijeme kada evropski standardi zaštite prirode nijesu imali ni približno isti obim kao danas.
Deklaracija sa Žabljaka bila je politička vizija. Natura 2000, direktive EU, standardi kvaliteta vode i vazduha, sistemi upravljanja otpadom i klimatske politike predstavljaju nešto sasvim drugo: razrađen sistem pravila, institucija, procedura, mjerenja i odgovornosti.
Zato se danas jubilej može posmatrati na dva potpuno različita načina.
Za jedne, 35 godina kasnije, Crna Gora konačno dobija konkretan evropski mehanizam kojim može da sprovede ideju iz 1991. godine.
Za druge, činjenica da se i 2026. govori o divljim deponijama, zagađenim vodama, kvalitetu vazduha, betonizaciji prostora i slaboj primjeni zakona pokazuje koliko je velika razlika između proklamovanog statusa i stvarnog stanja.
Čak i sam ministar ekologije priznaje da Crna Gora još nije ispunila sve uslove da bi se u punom smislu mogla smatrati ekološkom državom, ali ocjenjuje da je na dobrom putu da „odbrani“ taj ustavni status.
Predsjednik Crne Gore Jakov Milatović je, uoči jubileja, poručio da je vrijeme da se ideja ekološke države obnovi i dobije „savremenu i konkretnu sadržinu“.
Možda je upravo to najprecizniji opis trenutka u kojem se Crna Gora nalazi.
Jer ekološka država nije titula koju je moguće dobiti jednom i zauvijek. Nije dovoljno što je parlament prije 35 godina na Žabljaku izglasao deklaraciju. Nije dovoljno ni što je zaštita životne sredine danas dio Ustava, zakona i evropskih pregovora.
Prava provjera dolazi kada treba odlučiti da li će se zaštititi rijeka ili dozvoliti njeno preusmjeravanje, šuma ili sječa, obala ili betonizacija, izvor pitke vode ili projekat koji ga može ugroziti, da li će otpad biti recikliran ili završiti na divljoj deponiji.
Upravo zato je 35. godišnjica manje pitanje prošlosti, a više pitanje narednih 35 godina.
Ako zatvaranje Poglavlja 27 bude ostvareno krajem 2026. godine, Crna Gora će formalno napraviti važan evropski korak. Ali pravi test neće biti datum zatvaranja poglavlja, niti broj usvojenih zakona.
Pravi test biće ono što građani vide nakon toga: čistiji vazduh, manje otpada, čiste rijeke i more, zaštićene šume i obala, funkcionalna Natura 2000, efikasne institucije i odluke u kojima zaštita prirode nije izuzetak, već pravilo.
Tek tada će se moći govoriti o tome da je deklaracija sa Žabljaka iz 1991. godine postala stvarnost.
Do tada, Crna Gora ostaje između dvije definicije ekološke države – one koju je proglasila prije 35 godina i one koju tek treba svakodnevno da dokaže.
